Uvek kad je nešto lepo kaže se tako hrana za dušu. Istina, duša voli lepe stvari, ali to ne znači da nikad nije pojela govno. I to je onda hrana. I takva hrana neki put ima oblik neizgovorenih reči. Mislim na one konfliktne, čak ružne - ne vulgarne, već direktne i tematski neprijatne. I tako neizgovorene one dobiju neku lažnu mučeničku crtu i mnogi smatraju da je bolje ostaviti ih da čamuju u tišini, da ostanu misli, verbalni fetusi nikad rodjeni. I na to se često gleda kao na plemenito delo tj. nedelo jer ništa nije ni zdelano. I kaže se tako, ma bolje što nisi rekao, ma neka, i ako, i pusti. A treba ih pustiti, ali na onaj drugi način, pravi. Naročito te ružne jer one su olovne. Kad lepe stvari ostanu neizgovorene, a momenat, ili nažalost čak i životna prilika, se izmaknu, za njih se tako pogleda u nebo i pomisli se 'ih, da sam bar to rekao' i te lepe i nekad pokajničke misli se vinu u nebo lagano kao baloni punjeni helijumom i odu da traže dušu kojoj su namenjene. Ružne misli to ne mogu jer je za njih nebo previsoko. One vuku na zemlju, olovne i otrovne i kao kamen se smeste u grudima, u onom organu koga nema u knjigama anatomije, a ljudi ga obično zovu duša. I zato je bolje reći te misli koje sede na klupama u duši i čekaju, lepe ili ružne, reći ih pre nego im vreme zalupi vrata jer, u suštini, lakše je drugom oprostiti rečeno nego sebi prećutano.
Thursday, May 30, 2019
Volim te, grešiš, ne može, bravo...iliti jesti zdravo
Uvek kad je nešto lepo kaže se tako hrana za dušu. Istina, duša voli lepe stvari, ali to ne znači da nikad nije pojela govno. I to je onda hrana. I takva hrana neki put ima oblik neizgovorenih reči. Mislim na one konfliktne, čak ružne - ne vulgarne, već direktne i tematski neprijatne. I tako neizgovorene one dobiju neku lažnu mučeničku crtu i mnogi smatraju da je bolje ostaviti ih da čamuju u tišini, da ostanu misli, verbalni fetusi nikad rodjeni. I na to se često gleda kao na plemenito delo tj. nedelo jer ništa nije ni zdelano. I kaže se tako, ma bolje što nisi rekao, ma neka, i ako, i pusti. A treba ih pustiti, ali na onaj drugi način, pravi. Naročito te ružne jer one su olovne. Kad lepe stvari ostanu neizgovorene, a momenat, ili nažalost čak i životna prilika, se izmaknu, za njih se tako pogleda u nebo i pomisli se 'ih, da sam bar to rekao' i te lepe i nekad pokajničke misli se vinu u nebo lagano kao baloni punjeni helijumom i odu da traže dušu kojoj su namenjene. Ružne misli to ne mogu jer je za njih nebo previsoko. One vuku na zemlju, olovne i otrovne i kao kamen se smeste u grudima, u onom organu koga nema u knjigama anatomije, a ljudi ga obično zovu duša. I zato je bolje reći te misli koje sede na klupama u duši i čekaju, lepe ili ružne, reći ih pre nego im vreme zalupi vrata jer, u suštini, lakše je drugom oprostiti rečeno nego sebi prećutano.
Friday, October 5, 2018
Slepac
Gospodin pravnik je izašao iz doktorove ordinacije i zaputio se kroz hodnike bolnice u koju je prvi put kročio tek nedavno, a sada je već dobro poznavao. Izašao je na široko stepenište koje je vodilo u zgradu. Sišao je nešto klecavim korakom i zastao kraj guste i tamno zelene žive ograde. Pogledao je oko sebe. Konačno je video. Posle tolikih godina života provedenih u mraku, progledao je nakon posete čuvenom doktoru, starom drugu iz školske klupe, koji je učinio sve da mu pomogne. I sada je video. Uputio se preko ulice i zaustavio taksi.
- U gradski park.
Petnaest minuta kasnije ležao je na svežoj, zelenoj travi sa rukama ispod glave i posmatrao plavo nebo. Mislio je koliko dugo nije video tu lepotu i hteo je da je upije i zadrži u sebi zauvek. Blago zujanje mu je skrenulo pogled sa strane gde se jedna pčelica dvoumila izmedju maslačka i bele rade. Sada je prvi put posle toliko mnogo godina ponovo video pčelu. Kao dečak je imao dobar vid i video je i gledao pčele često i čak im se glasno zahvaljivao na divnom medu koje su pravile u službi njegovog dede. Kada je odrastao i vid mu se naglo pogoršao, pčele i njihovo zujanje su postali pretnja i on ih je mlatarajući rukama ili krpom terao od sebe neki put čak i u smrt. Ali sad je posmatrao ovu pčelicu koja se odlučila za belu radu i više se nije plasio. Gledao ju je blagonaklono i čak mu se učinilo da je i ona njega pogledala pre nego je odletela.
Pošto se nadivio prirodi i pesmi vrabaca i zeba, gospodin pravnik je odlučio da posle dužeg vremena poseti majku koja je svoje poslednje dane provodila u prihvatilištu za stare. Ona je vec odavno zaboravila ko je on i zato je on posete obično smatrao gubljenjem vremena. Ali ne danas. Danas je majku čvrsto zagrlio, kao dete koje je dugo bilo odvojeno. Ispričao joj je o poseti doktoru i ponovnom dobitku vida. Proveo je kod nje celo poslepodne podsećajući se na razne dogadjaje iz detinjstva i drage momente koje su proveli zajedno. Pomislio je i na oca koji je poslednji dah ispustio pre nekoliko godina baš tu na hodniku ispred sobe nakon jedne od redovnih poseta svojoj voljenoj ženi. Gospodin pravnik je poljubio majku u smežurani obraz i otišao kada joj je dežurna sestra donela večeru. Sestra ga je visokog i markantnog već jednom videla i zapamtila, i učinilo joj se da mu je korak, iako hitar kao i pre postao nekako drugačiji.
Nakon što je posetio majku, gospodin pravnik je obavestio kolege da je odlučio da otkaže sve obaveze na poslu i provede nekoliko dana uživajući u novootkrivenoj lepoti sveta. Šetao je po gradu, jeo sladoled gledajući u šarene izloge, zatvorenih očiju uživao u valceru koji je limeni orkestar svirao na glavnom trgu. Bio je sâm kao i mnogi slepi ljudi kojima u tami nije lako pronaći srodnu dusu kojoj neće smetati mrak. Učinilo mu se da ga polako preplavljuje talas samosažaljenja i brzo je ustao sa drvene klupe i nastavio da hoda punim ulicama ne bi li tom talasu pobegao. Kakvi lepi ljudi! I nasmejani i tužni. Visoki i niski, debeli i mršavi. Toliko skrivenih svetova poznatih samo onima koji ih nose. Koliko su mu samo sve te žene bile lepe! Godinama ih nije video – njihove pokrete i hod i drske ili nežne poglede. Sva ta lepota je u njegovim mislima bila iskrivljena otkada je u trideset drugoj godini potpuno izgubio vid. A taman je bio dobio službu u jednom velikom preduzeću koje mu je za njegovo pravno znanje i neosporni talenat plaćalo veliku sumu novca. Bio je na vrhu sveta kada je vid polako i neumoljivo počeo da ga izdaje. Petnaest godina je prošlo otkad je poslednji video pufnastu, a tako mocnu lepotu kumulusa. Sada je stajao na raskrsnici dve velike ulice i posmatrao ljude koji su žurili da predju na drugu stranu pre negoli se promeni svetlo…da stignu na posao…da sretnu voljenog ili pokupe dete iz vrtića…koji su žurili ko zna gde i zašto dok je on stajao naslonjen na semafor i gledao ih svojim savršenim vidom. I poneki put bi mu se pogled i ukrstio sa nekim od tih ljudi koji su žurili, ali on nije bio siguran da oni njega vide tako jasno kao on njih.
Kada je došla noć, gospodin pravnik nije želeo da ide na spavanje jer se pribojavao da se opet ne zaglavi u mraku. Želeo je svetlo i dan, želeo je da dobro vidi sve što mu je promaklo prethodnih godina. Upalio je sve lampe i noć proveo listajući stare albume i tražeći školske drugove na internetu. Zaspao je na fotelji dok je na televizoru Sinatra pevao o letnjem vetru.
Kada se ujutru sklupčan probudio, prva misao mu je bila da ga boli vrat, a druga odmah za njom da sada sve vidi. Masirajući vrat skuvao je sebi kafu i onda seo na terasu. Bio je usamljen u svom raskošnom stanu i žalio je što nema s kim da podeli razmišljanja o smislu života koja su ga odjednom preplavila. Želeo je da pozove bivšu devojku i kaže joj da mu se vratio vid, ali on koji se nikada ničeg nije plašio sad nije imao hrabrosti.
Sedeo je i dalje na terasi i prazno zurio u mirišljavu krošnju starog bora koji se uzdizao još sprat više. Voleo je miris borova. Zatvorio je oči i duboko udahnuo kad mu je zazvonio telefon. Čuveni doktor, njegov školski drug, ga je pozvao da obavezno danas svrati u bolnicu. Plašeći se za svoj vid, gospodin pravnik se brže-bolje spremio i već je pola sata kasnije sedeo u doktorovoj ordinaciji. Doktor je ušao i srdačno ga pozdravio. U ruci je držao nekoliko papira na koje je pokazao kada je seo za sto i pogledao uplašenog gospodina pravnika.
- Došlo je do zabune, rekao je doktor. Imamo pacijenta sa istim imenom i srednjim slovom kao ti. Slučajno sam pogledao godinu rodjenja i video da je mnogo stariji od nas. Ti si dobro.
- Je l’ to pitanje ili…
- Nije pitanje. Kažem da si ti dobro. Ovaj drugi čovek koji ima isto ime kao ti nije dobro, ali ti jesi.
- Kako misliš ja sam dobro?
- Nije ti ništa. Rezultati su ti dobri. Nisi bolestan.
- Mislis nemam…
- Nemas. Zdrav si kao dren, što se ono kod nas kaže. Izvini za ovu zabunu i za sav stres koji si sigurno pretrpeo. Ovo je prvi put u mojoj karijeri da se ovako nešto dogodi.
Ljudi su gospodina pravnika posmatrali sa čudjenjem dok se on brzo hodajući trotoarom glasno smejao i u isto vreme plakao od sreće. Dobio je novu šansu. Brzi korak se pretvorio u trk. Pomislio je da otrči i majci saopšti divnu vest, ali ona to ionako ne bi razumela. Otrčao je kući i pozvao sestru koja je živela u drugom gradu. Ispričao joj je šta mu se sve dogodilo u poslednjih nekoliko dana i kako su mu u renomiranoj bolnici postavili pogrešnu – srećom pogrešnu – dijagnozu terminalne bolesti, i kako je srećan i ponovo rodjen i spreman na novi život. Obećao je da će je uskoro posetiti izrazivši i želju da bolje upozna svoja dva sestrića čijih se imena inače tog momenta nije mogao setiti.
Narednih deset dana gospodin pravnik je uživao u životu i besprekornom vidu. Osetio je da je postao nekao plemenit u ophodjenju sa ljudima poznatim i nepoznatim, da je ispunjen lepim mislima i da ga ništa više ne nervira. Postidio bi se kada bi se našao u nekoj trivijalnoj situaciji koja mu je donedavno bila nepodnošljiva i dovodila ga do besa koji je i ispoljavao. Više nije vikao na spore i neodlučne vozače u saobraćaju, na starije ljude koji za volanom deluju izgubljeno, a kojima je uvek u prolazu i kroz prozor verbalno oduzimao dozvolu. Bio je srećan.
Vid mu se malo pokvario jedanaestog dana, ali neznatno tako da nije ni primetio. Uostalom, devojka sa kojom je izašao na večeru jeste imala velike uši i on nije mogao a da ne razmišlja o tome koliko će još te uši narasti do starosti. Dve nedelje kasnije je otkazao posetu sestri. Bio je zauzet na poslu slučajevima koje je mogao prepustiti drugima, ali nije hteo. Nije imao vremena ni za majku i nije znao da bi mu se ona obradovala svaki put kada je došao, ali više nije to mogla izraziti i tako je njena sreća bila zarobljena iza pogleda koji je izgledao prazno, ali je bio ispunjen ljubavlju.
Nepuna dva meseca nakon što je pogrešna dijagnoza ispravljena gospodin pravnik je ponovo potpuno izgubio vid. Hodao je oholo, prezirao nemoćne, uzimao sa malo interesovanja žene koje su mu se davale i bez interesovanja ih zatim odbacivao. Pčelu koja je bila zalutala i pokušavala da izadje kroz zatvoreni prozor u njegovoj kancelariji je bez milosti pljesnuo, potom zgazio i ostavio na podu čistačici da je pokupi. Možda je to bila i osica, a osice su opasne, rekao je sebi.
I tako mu je svet koji je tek nedavno posmatrao sa divljenjem i zanosom opet postao jedno neugledno scensko rešenje predstave u kojoj je on bio glavni lik. I nije mu smetalo što ne vidi jer se odlično snalazio u svom mraku. I nije znao niti slutio da će mu se vid ponovo vratiti godinu dana kasnije, ali ovog puta zauvek.
Wednesday, August 22, 2018
Nezvani gost
Lezala je na plocniku potrbuske i kao potrgana, rascupana
lutka. Iako joj nije video lice, plavokosi Nikola ju je odmah prepoznao po
zelenim lakovanim cipelama koje su, iako dobro ocuvane, pripadale jednom davnom
vremenu cije su mlade generacije vec odavno osedele. U poslednje vreme je cesto
navracala u njegovu radnju i on je osetio neki cudan zal sto mu vise nece
mamiti osmeh na lice svojim neobicnim zahtevima i mladalackim duhom.
***
Sandra je ne zeleci da ceka lift trcala na cetvrti sprat i
tek kad je stigla do svog stana, osetila je da je ostala bez daha. Komsinica
preko puta je sazaljivo stavila ruke na srce bez reci iskazujuci saosecajnost i
tugu.
Vrata od stana u kome su Sandra i njena mama stanovale su bila otvorena. Sandra je usla i osetila
kako joj pod cipelama krckaju komadici stakla. Sva ogledala su bila razbijena u
paramparcad dajuci stanu neku cudnu i neprimerenu svetlucavost. Sandra je obisla
sve prostorije i svuda je bilo isto. Kupatilo, spavace sobe, hodnik...sve je
bilo polupano i razbacano i stan je izgledao kao da je bio popriste velike
borbe. Komsinica je bila cula vrisku i lomljavu i odmah pozvala policiju.
-
Nismo jos sigurni sta se dogodilo, rekao je
inspektor. Vrata su bila zakljucana iznutra i morali smo uci nasilno. Moguce je
da je napadac bio neko poznat. Neko kome je vasa majka otvorila vrata i pustila
ga da udje. Pogledajte da li je nesto odneto, neka skupocenost, novac.
Ali u stanu nije falilo nista.
-
Mislite da kradja nije motiv. Da li je vasa
mama imala neprijatelje?
-
Moja mama je bila zena od osamdeset pet godina.
To su usamljene godine i za prijatelje i za neprijatelje.
-
To su rutinska pitanja i ja se unapred
izvinjavam ako vam se cine neprimerena. Sta mi mozete reci o vasoj majci?
Sandra se zagleda u jednu fotografiju na zidu ispred njih.
Slika je bila napravljena na njen deveti rodjendan i mala Sandra je sedela mami u
krilu za stolom ispred rodjendanske torte. Mama je bila prelepa sa svojom gustom
crnom kosom podignutom u modernu pundju.
***
Pundja je i dalje dobro stajala iako je proslo nedelju
dana. Imala je najbolju frizerku, mislila je mama dok je sa osmehom gledala
sliku sa Sandrinog rodjendana. Mala vrca. Vratila je sliku na zid i odlucila da
ode u prodavnicu. Obula je svoje omiljene zelene lakovane cipele i obukla
bundu. Sezdesete su bile lude i donele su Bitlse, ali ove sedamdesete je ipak
vise volela. Jesu bile ludje, mislila je dok je zakljucavala ulazna vrata i
polako hodala ka liftu. Ljudi su bili ludji. Onaj mladic u nekim svemirskim
kolima ju je umalo udario pre dva dana na pesackom prelazu. I u prodavnici su
manje ljubazni nego nekad. Nestrpljivi. I hipika ima sve vise sa njihovim
pocepanim pantalonama. Lift se zaustavio na prizemlju i ona je jos jednom
proverila svoj izgled i zadovoljno se zaputila van. Uvek joj govore da lici na
Sofiju Loren, a ona se pravi da joj nije vazno, jer nece valjda pokazati koliko
joj znaci da bude svima lepa i da je gde god se pojavi svi pozele. Mogla je
biti glumica da je htela. Izasla je iz zgrade i osetila kako joj se hladan
novembarski vazduh nekako lepi za lice. Udahnula je duboko. Mirisalo je na
sneg.
Sat vremena kasnije, posto je kupila hleb i mleko u
prodavnici preko puta i prosla pored Nikoline sportske radnje, mama je stala ispred
velikog ogledala u hodniku da namesti kosu razbarusenu od vetra. Posmatrala je
svoje krupne zelene oci oivicene gustim crnim trepavicama kao cuvarima
smaragdnog jezera. Nasmesila se i dotakla svoju crnu kosu. Svakog dana je tako
izlazila i kad joj nista drugo nije trebalo nego da eto vidi tog slatkog
plavusana Nikolu koji je preko puta drzao prodavnicu sportske opreme. Procenila
je da Nikola ima tridesetak godina, svega 4-5 manje od nje. Bila je to razlika
koju je njena lepota cinila neznatnom i ocekivala je da ce je Nikola uskoro
pozvati na pice. Bila je sama otkad je Sandrin tata pre mnogo godina naglo i
neocekivano preminuo od srcanog udara. Zivot ide dalje, pomislila je, i mozda
mi se daje jos jedna prilika za ljubav, da volim i budem voljena. A plavusan
Nikola je pomalo i licio na njenog milog Novicu. I zato se, da bi stvorila koju
priliku da osvoji Nikolu, pocela po prvi put u zivotu interesovati za sport. Pratila
je fudbal i kosarku i, na Sandrino veliko i neskriveno cudjenje, polako osvajala
komplikovana pravila tenisa. Cak je prosle nedelje odmah po plati kupila
klizaljke. Decembar je bio na pragu a klizanje na otvorenom sa voljenim je obecavalo
topliju zimu. Nikola joj je pomogao da obuje i usnira te bele klizacke cizmice
i nekoliko puta je pitao da li su za nju. Rekao je da je led prilicno opasan i da
treba biti obazriv, a ona je vec volela
tu njegovu briznu i zastitnicku crtu. Mladic i devojka koji su u radnji probavali
skijaske kombinezone su je sa osmehom posmatrali dok je klimavo napravila
nekoliko koraka do velikog ogledala. U momentu je videla i neku staru zenu kako
je posmatra sa osmehom i odjednom nije bila sigurna da li su to bili osmesi ili
podsmesi. A nije joj bilo ni vazno. Nikola je stajao pored nje spreman da
pomogne izdaju li je klizaljke. Tog jutra se kuci vratila srecna i puna nade u
novu ljubav. Ledja su je manje bolela iako je vec godinama imala probleme koji
su se od strane familije njenog tate prenosili sa kolena na koleno kao poucne
narodne price.
Izasla je na terasu i duboko udahnula svezi novembarski
vazduh. Zaljubljenost koju je osecala prema Nikoli je jesenju hladnocu
pretvorila u blagi prolecni povetarac zacinjen mirisom procvetalih lipa. Odavno
nije bila zaljubljena i potpuno je bila zaboravila srecu i ponesenost koju dusa
opijena ljubavlju oseca. Nista joj nije bilo tesko. Ustajala je ujutru rano i
silazila nekoliko puta u radnju ne bi li prolazeci pored prodavnice sportske
opreme na jedan slatki trenutak videla Nikolu. Pre nekoliko dana je telefonom
pozvala njegovu radnju samo da mu cuje glas. Spustila je slusalicu i bila
iznenadjena kada je Nikola nju odmah posle pozvao. Kako je samo znao da ga to ona zove? Njeno
ljubavno sanjerenje grubo je prekinuto kada je odjednom preko puta ulice
ugledala Nikolu kako zagrljen hoda sa nekom devojkom. Osetila je da joj je srce
nekako cudno i bolno poskocilo dovodeci je na prag nesvestice. Nikola je imao
drugu! I nije cak ni bila lepa kao ona koja je licila na Sofiju Loren. Brzo je
usla u sobu i uputila se pred veliko ogledalo u hodniku. Nikola je imao drugu!
Kako je to moguce?! Zar nije primetio njen pogled? I osmeh? I kikot i dodir
kose? Zar ne razume govor tela?! A njeno telo je bilo lepse nego telo te neke
devojke koju je on tako nonsalantno zagrlio. I lice joj je bilo…kakvo joj je
bilo lice, vise se nije ni secala, ali sigurno nije bilo lepo kao njeno - kao
lice Sofije Loren na koju joj svi kazu da lici. A mozda jos nije kasno da
postane glumica, da pokaze Nikoli da je bolja i lepsa od te njegove bezveznjakuse.
Stala je ispred ogledala da namesti kosu i dobije potvrdu svoje lepote ali je
umesto Sofijinog lica videla lice neke ostarele zene, one iste starice koja ju
je posmatrala u radnji kad je probavala klizaljke. Kako je usla? Uplasila se te
nezvane gosce koja se drznula da je prati i kao lopov se usunja u stan, ali nje
nije bilo kad se okrenula. Nije bilo nikog. Onda se opet pogledala u ogledalo i
videla je. Ali sebe nije. Sofija Loren je nestala, a iz ogledala ju je
posmatrala ta stara baba. Imala je i ona zelene oci, ali usahle i nekako tuzne i
okruzene borama kao dubokim rovovima iz Velikog rata. Kosa joj je bila kratka i
seda. Cvrsto je zatvorila oci i onda ih ponovo otvorila nadajuci se da ce u
ogledalu videti sebe mladu i lepu, a ne tu zenu dovoljno staru da joj bude
majka. Nemoc koju je osetila kad ju je ponovo ugledala se odjednom pretvorila u
bes. Htela je da je otera, da joj podvikne da ode, da joj se makne sa ociju, da
se gubi iz njenog stana i iz njenog ogledala! Zgrabila je vazu sa obliznje
police i nekom natprirodom snagom je bacila na veliko ogledalo sa zlatnim
rezbarenim ramom. Onda je odjurila u kupatilo, ali je i tamosnje ogledalo
pokazalo tu istu staricu koju nije poznavala, a koja joj je odjednom ukrala
njeno lepo lice. Povukla je ogledalo i bacila ga u kadu. U Sandrinoj sobi je sa
police zgrabila jedan veliki kamen koji je Sandra bila donela sa mora i
atletskom snagom ga zavitlala u ogledalo koje se razbilo u hiljadu komadica. Htela
je da vristi ali joj je bes nekako zategao glasne zice i oduzimao dah. Onda je
ponovo videla svoj odraz ali sada u staklu vrata terase. Podigla je suknju i
pogledala svoje noge - nekada jake i misicave, a sada pred njom usahle i slabe
kao i oci kojima ih je posmatrala. Pomislila je na klizaljke koje je pre nekoliko
dana kupila i sakrila u orman. I na Nikolu i njegovu mladu devojku. Mislila je
na bol koji se od srca sirio i postajao sve jaci i koji je kao snaznim rukama
gusio i oduzimao dah. Glava ju je zabolela toliko da je samu sebe rasirenim
dlanom udarila u slepoocnicu ne bi li nekako tu bol isterala. Pala je na pod, a u
staklu balkonskih vrata su je opet docekale te usahle oci koje nisu bile njene.
Postojao je samo jedan nacin da se resi te starice koja joj je ukrala nadu. Izasla
je na terasu i pogledala dole u ljude koji su izgledali sasvim sicusno sa
visine cetvrtog sprata. Onda se nagnula preko ograde i kao ptica se prepustila
hladnom vazduhu dok ju je zemlja vukla k sebi. Neki zenski glas je vrisnuo.
***
Par nedelja posle nemilog dogadjaja, policijski inspektor koji
je radio na slucaju se Sandri izvinio jer pocinilac zlocina nad njenom mamom nije
pronadjen i nije bilo izleda da ce ikad biti. Rekao je da se ocigledno radilo o pravom profesionalcu koji je zataskao sve tragove i nije ostavio ni najmanju
mogucnost da bude uhvacen. Stanari zgrade su redom ugradjivali najsigurnije brave
i cak iz inostranstva narucili najmodernije kamere koje ce u zgradi biti postavljene
da samim prisustvom obeshrabre lopove namernike i sve druge.
Bio je kraj decembra kada je Sandra u maminom plakaru
pronasla kutiju sa klizaljkama. Kako je Sandrin rodjendan bio nekoliko dana pre
toga, ona je pomislila da je to bio rodjendanski poklon za nju, i poslednji koji
ce ikada od svoje mame dobiti. Zagrlila je klizaljke kao da grli majku i
odlucila da njoj u cast i nauci klizati iako se zbog zimogrozljivosti nikad
nije bavila zimskim sportovima. Klizaljke su joj bile tesne pa je uz racun koji
je bio ostao u kesi sisla u sportsku radnju preko puta ne bi li ih zamenila za
veci broj. Sarmantni plavokosi prodavac je Sandru prepoznao kao cerku svoje ceste
i drage musterije za koju je rekao da je bila prava dama i sigurno prelepa u
svojoj mladosti. Posto je cuo Sandrinu odluku da nauci da kliza i potpuni
nedostatak iskustva u istom, kavaljerski se ponudio da joj bude instruktor. Nedugo
posle toga, na otvorenom klizalistu velikog grada, rodila se nova ljubav.
Labels:
beletristika,
kratke priče,
ljubav,
short story
Tuesday, June 12, 2018
Mrak
Dao je izjavu, a onda dozvolio medicinskom radniku da mu pogleda koleno koje ga cak nije ni bolelo jer je bio unapred zasticen lekom protiv bolova koji je redovno pio ujutru i u kasno poslepodne. Odbio je ponudu da bude otpracen kuci i polako se sa svojim zlatnim retriverom zaputio van obezbedjenog prostora i prema svojoj zgradi. Cuo je komsije kako medju sobom govore da su znali da ce se jednog dana tako nesto dogoditi. Cuo je i rajsferšlus koji je zatvoren u jednom dugackom potezu pre nego je telo ubaceno u ambulantna kola i vrata zatvorena. Polako i stapom ispitujuci put pred sobom, koracao je poznatom stazom prema svom stanu. Iz obliznjeg kafica se cuo prijateljski zamor i neka zabavna pesma o zaljubljenima. Pozeleo je da popije kafu.
***
Nekih mesec dana ranije, bio je cika Dule zadremao na svojoj omiljenoj fotelji ispred televizora dok su se iguane suncale na Galapagosu. Voleo je dokumentarne emisije o zivotinjama ali ne toliko da se odupre slatkom popodnevnom snu. Probudio ga je zamor ispred zgrade i posto komesanje nije prestajalo, ustao je da pogleda sta se zbiva. Odmah je naslutio sta se dogodilo, a jedan pogled kroz odskrinutu zavesu je potvrdio njegove sumnje. Policija je pravila zapisnik. Dvojica su bila i jednog je prepoznao, ali mu se nije secao imena jer je sam vec odavno bio u penziji. Znao je i da ce nasilnik uskoro biti uhvacen i izveden pred tuzioca. Mozda ce mu biti odredjeno zadrzavanje do 24 sata. Toliko da se odmori. I onda ce biti pusten. Posmatrao je medicinske radnike kako vec treci put u poslednja dva meseca unose njegovu komsinicu Jagodu u ambulantna kola. I posto cika Dule vise nije mogao da gleda patnje te drage devojke koju je poznavao otkad ju je mama pre skoro 30 godina donela iz porodilista, on je odlucio da postane slep. U njegovim godinama vid je slabio brzo. Sociva koja je kao mladji nosio je vec odavno zamenio naocarima jer su mu bile udobnije. Dioptrija se vremenom povecavala i stabilizovala kada je dostigla pozitivnih tri koma pet. Za njegove godine, ili uzrast, kako je voleo da kaze svom doktoru, to uopste nije bilo lose. I trajalo je sve do tog suncanog majskog poslepodneva kada je kroz moderni dvogled koji je jedne davne zime dobio na poklon za dvadeset godina sluzbe, video podlive na mladom i milom licu lepe Jagode. Sutradan je otisao kod doktora i pozalio se da mu je vid znatno popustio. Doktor, inace cenjeni oftalmolog, ga je pregledao i nije nasao nikakve nove fizicke promene u cika Duletovim ocima. Ali posto je ovaj tesko i pogresno citao i najkrupnija slova na tabli a brojeve skrivene u bojama nikako nije razaznavao, doktor mu je prepisao neke nove mocne kapi i naocare u narodu poznate kao djozluci. Ali cika Duletov vid nije odustajao od pogorsanja. Dve nedelje kasnije na kontroli, cika Dule je odresito i pozivajuci se na svoje poodmakle godine odbio doktorov predlog da ode na snimanje glave i zadovoljio se time da dobije besplatan pomocni stap i zvanicnu potvrdu da je slep. Dobio je i dresiranog psa sa kojim se odmah sprijateljio i izlazio u popodnevne setnje. Ispod zgrade je bio parkic i sumarak u kome se deca vec odavno vise nisu igrala i gde su se povremeno, znao je, vrsile ilegalne transakcije neke tamo trave, ali njega to nije interesovalo, a nije ni video jer je bio slep. Mladi bokser, koji je samo tri nedelje ranije svoje umece pokazao na licu njegove drage komsinice Jagode, je slobodan i ponosit setao po kraju. I jos joj ni modrice na licu nisu izmenjale sve boje do potpunog nestajanja, a vec je bokser nosio cvece u zahtevanju nove sanse. Bila je u parkicu klupica na kojoj je cika Dule odmarao i uzivao u cvrkutu ptica. I razmisljao je kako da uradi to sto je jos prosle zime bio naumio da uradi i sto je pre tri nedelje postalo cvrsta odluka. Bio je resen i spreman ali mu se bokser nikako nije ukazivao. Sve dok jednog blagog predvecerja i potpuno neocekivano, u tom parkicu bez dece, pred klupicom na kojoj je slepi cika Dule sedeo i slusao vrapce koji su se spremali za spavanje, stadose neki mladic na vespi i omrazeni bokser. Pogledali su u slepog starca koji je nepomicno sedeo na klupi i odlucili da nema potrebe traziti drugo mesto za izvrsenje svoje robno-novcane razmene. Mladic je uzeo novac i brzo se odvezao iz parkica. Bokser je svoju kesicu stavio u dzep. Slepi starac je ustao, spotakao se i pao. Stap mu je odleteo iza boksera koji se okrenuo da ga dohvati. Tada je cika Dule iz dzepa izvukao pistolj i sa tri hica poslao boksera u nepovratni mrak. Onda je ponovo seo na klupicu i pozvao policiju. Imao je direktan broj stanice u kojoj je nekada davno i sam radio na zastiti pravde. Rekao je da su se culi pucnji, da je slep, da je hodao i spotakao se na telo. Policija se brzo pojavila na mestu zlocina, a uz policiju i radoznale komsije koje su potvrdile da su videle mladica kako se na motoru brzo udaljava posle pocinjenog ubistva. Zvanicni osumnjiceni nije pronadjen, ali je parkic nedugo zatim ponovo postao omiljeno mesto mladih mama i njihove decice. I cika Dule je cesto setao i uzivao u duhu te ciste mladosti koja je ponovo zracila parkom. Uzivao je u umilnoj pesmi vrabaca i poneke svrake i zelenoj boji koja se u nijansama od najsvetlijeg smaragda do najzasenjenije mahovine razlivala po parkicu. I onda bi svoje tamne naocare spustio nize na nos i uzivao jer zelena je oduvek bila njegova omiljena boja. Boja koja odmara oci.
***
Nekih mesec dana ranije, bio je cika Dule zadremao na svojoj omiljenoj fotelji ispred televizora dok su se iguane suncale na Galapagosu. Voleo je dokumentarne emisije o zivotinjama ali ne toliko da se odupre slatkom popodnevnom snu. Probudio ga je zamor ispred zgrade i posto komesanje nije prestajalo, ustao je da pogleda sta se zbiva. Odmah je naslutio sta se dogodilo, a jedan pogled kroz odskrinutu zavesu je potvrdio njegove sumnje. Policija je pravila zapisnik. Dvojica su bila i jednog je prepoznao, ali mu se nije secao imena jer je sam vec odavno bio u penziji. Znao je i da ce nasilnik uskoro biti uhvacen i izveden pred tuzioca. Mozda ce mu biti odredjeno zadrzavanje do 24 sata. Toliko da se odmori. I onda ce biti pusten. Posmatrao je medicinske radnike kako vec treci put u poslednja dva meseca unose njegovu komsinicu Jagodu u ambulantna kola. I posto cika Dule vise nije mogao da gleda patnje te drage devojke koju je poznavao otkad ju je mama pre skoro 30 godina donela iz porodilista, on je odlucio da postane slep. U njegovim godinama vid je slabio brzo. Sociva koja je kao mladji nosio je vec odavno zamenio naocarima jer su mu bile udobnije. Dioptrija se vremenom povecavala i stabilizovala kada je dostigla pozitivnih tri koma pet. Za njegove godine, ili uzrast, kako je voleo da kaze svom doktoru, to uopste nije bilo lose. I trajalo je sve do tog suncanog majskog poslepodneva kada je kroz moderni dvogled koji je jedne davne zime dobio na poklon za dvadeset godina sluzbe, video podlive na mladom i milom licu lepe Jagode. Sutradan je otisao kod doktora i pozalio se da mu je vid znatno popustio. Doktor, inace cenjeni oftalmolog, ga je pregledao i nije nasao nikakve nove fizicke promene u cika Duletovim ocima. Ali posto je ovaj tesko i pogresno citao i najkrupnija slova na tabli a brojeve skrivene u bojama nikako nije razaznavao, doktor mu je prepisao neke nove mocne kapi i naocare u narodu poznate kao djozluci. Ali cika Duletov vid nije odustajao od pogorsanja. Dve nedelje kasnije na kontroli, cika Dule je odresito i pozivajuci se na svoje poodmakle godine odbio doktorov predlog da ode na snimanje glave i zadovoljio se time da dobije besplatan pomocni stap i zvanicnu potvrdu da je slep. Dobio je i dresiranog psa sa kojim se odmah sprijateljio i izlazio u popodnevne setnje. Ispod zgrade je bio parkic i sumarak u kome se deca vec odavno vise nisu igrala i gde su se povremeno, znao je, vrsile ilegalne transakcije neke tamo trave, ali njega to nije interesovalo, a nije ni video jer je bio slep. Mladi bokser, koji je samo tri nedelje ranije svoje umece pokazao na licu njegove drage komsinice Jagode, je slobodan i ponosit setao po kraju. I jos joj ni modrice na licu nisu izmenjale sve boje do potpunog nestajanja, a vec je bokser nosio cvece u zahtevanju nove sanse. Bila je u parkicu klupica na kojoj je cika Dule odmarao i uzivao u cvrkutu ptica. I razmisljao je kako da uradi to sto je jos prosle zime bio naumio da uradi i sto je pre tri nedelje postalo cvrsta odluka. Bio je resen i spreman ali mu se bokser nikako nije ukazivao. Sve dok jednog blagog predvecerja i potpuno neocekivano, u tom parkicu bez dece, pred klupicom na kojoj je slepi cika Dule sedeo i slusao vrapce koji su se spremali za spavanje, stadose neki mladic na vespi i omrazeni bokser. Pogledali su u slepog starca koji je nepomicno sedeo na klupi i odlucili da nema potrebe traziti drugo mesto za izvrsenje svoje robno-novcane razmene. Mladic je uzeo novac i brzo se odvezao iz parkica. Bokser je svoju kesicu stavio u dzep. Slepi starac je ustao, spotakao se i pao. Stap mu je odleteo iza boksera koji se okrenuo da ga dohvati. Tada je cika Dule iz dzepa izvukao pistolj i sa tri hica poslao boksera u nepovratni mrak. Onda je ponovo seo na klupicu i pozvao policiju. Imao je direktan broj stanice u kojoj je nekada davno i sam radio na zastiti pravde. Rekao je da su se culi pucnji, da je slep, da je hodao i spotakao se na telo. Policija se brzo pojavila na mestu zlocina, a uz policiju i radoznale komsije koje su potvrdile da su videle mladica kako se na motoru brzo udaljava posle pocinjenog ubistva. Zvanicni osumnjiceni nije pronadjen, ali je parkic nedugo zatim ponovo postao omiljeno mesto mladih mama i njihove decice. I cika Dule je cesto setao i uzivao u duhu te ciste mladosti koja je ponovo zracila parkom. Uzivao je u umilnoj pesmi vrabaca i poneke svrake i zelenoj boji koja se u nijansama od najsvetlijeg smaragda do najzasenjenije mahovine razlivala po parkicu. I onda bi svoje tamne naocare spustio nize na nos i uzivao jer zelena je oduvek bila njegova omiljena boja. Boja koja odmara oci.
Labels:
beletristika,
kratke priče,
krimi priča,
osveta,
short story
Monday, March 19, 2018
Čistač ulice
Krstić snajperskog nišana
je pratio devojku sa divljom kosom dok je prelazila ulicu i hodala prema
kontejneru. U ruci je drzala kesu sa djubrem. Bila je to kesa iz prodavnice –
obična, bela, plastična – koja ce trajati i tvrdoglavo
postojati i kad se ostalo djubre raspadne i stopi sa zemljom. Devojka baci
svoju punu kesu na gomilu i krene natrag.
Imala je lepo sveze lice. Nije bila
nasminkana i to je samo isticalo njenu mladost i prirodnu nesavrsenu lepotu.
Takva lepota je nekada davno bila cesta ali je vremenom postala obelezje onih
koji nemaju, a svi su zeleli da imaju ili da izgleda kao da imaju i devojke su
se dovijale kako su znale da sebi priuste taj jedan isti nos i jedna ista usta.
Sve su licile jedna na drugu u tom morbidnom moru istih izoblicenih lica i zato
je prirodno, pegavo lice devojke sa divljom kosom ucinilo da Branired pomeri
prst sa okidaca i posmatra je dok se nije izgubila iz vida. Onda je nisan
vratio na kontejner preko puta i ugledao muskarca srednjih godina koji je sa
punom kesom u ruci stao pored gomile nabacanog djubra. Muskarac je pogledao okolo kao da se premislja da li da baci kesu
ili ne. Oklevao je. Onda je pogledao gore u prozore i terase visoke zgrade
preko puta ulice. Onda iza sebe. Onda je bacio svoju kesu na vrh te piramide
smeca i dok se ona kotrljala niz prljavu gomilu njega je metak pogodio u srce i
on je pao. Kesa se zaustavila pored njegovog tela. Neka zena je vrisnula. Ljudi
u neposrednoj blizini su se razbezali kao bubasvabe na svetlu. Jedan zagadjivac
manje, pomislio je Branired i odlozio snajper.
Sve je pocelo pre osamnaest dana
kada je Branired seo da u kuhinji pored otvorenog prozora i uz opojan miris procvetalih
lipa duz trotoara pojede svoj omiljeni sendvic. Desilo se da je bas tada
prolecni povetarac poneo sa sobom oblak smrada sa obliznjeg kontejnera za dubre
koji se vise nije ni video od prepunih kesa koje su ga davile sa svih strana.
Branired je ustao i zatvorio prozor. Pogledao je preko puta ulice u to ruglo
ljudskog delovanja, nuspojavu svakodnevnog zivota koja se donedavno otklanjala
nocu dok svi spavaju i mitski nestajala negde van grada, u nekom vilajetu za
koga je malo ko znao gde se nalazi. Sad je taj vilajet bio pun, fabrike za
preradu zatvorene, a gradska cistoca je postala uspomena iz nekog boljeg
vremena o kojoj se pripovedalo deci. Gradonacelnik je svakodnevno izjavljivao
da grad radi na dogovoru o izvozu smeca sa jednom stranom drzavom i da je
higijenska situacija u gradu na vrhu liste njegovih prioriteta. Izvoz smeca,
rekao je gradonacelnik i to je zvucalo kao neki poslovni uspeh koji ce povecati
nacionalni dohodak. Radio i televizija su stalno ponavljali njegovu molbu
gradjanima da svoj otpad pakuju u cvrste kese i nose na odredjenu privremenu deponiju
van grada. I Branired je nosio. Nosili su i mnogi drugi, mozda cak i vecina,
ali je smece ostalih bilo dovoljno da grad postane jedna velika deponija i samo
su strogi zakoni mogli da zaustave prljavce i nateraju ih da se ponasaju
ispravno u kriznom vremenu. Savesni gradjani, oni koji su svoje otpatke sami
odnosili van grada, su pozivali na cistocu, ali su bili ismevani a povremeno
cak i gadjani raznim oblicima djubra. A kao zivotinjske vrste koje se brzo
mnoze a nemaju prirodnih neprijatelja, djubre se gomilalo. O tome je Branired
razmisljao kada je ispred njegovog prozora proletela kesa puna raznih otpadaka
bacena sa nekog viseg sprata i pala na travnjak. I tada je Branired, od malih
nogu borac za pravdu, odlucio da se umesa u ta necista posla i usmeri aljkavo
gradjanstvo na cisti put. Kupio je snajpersku pusku na crnom trzistu i namestio
je na stolu svoje trpezarije ciji je prozor gledao na ulicu sa kontejnerom i
lipu koja je pocela da vene. Prvi je pao neki dežmekasti covek iz zgrade preko puta koga je povremeno vidjao
kako seta psa, velikog i cupavog i neke mu nepoznate vrste. Branired je tada
brzo uklonio snajper i zatvorio prozor. Naslonio se na zid i osetio da mu se
ruke tresu. Zatvorio je oci i ubedio sebe da je borba za pravdu i cistocu teska,
ali opravdana.
Svakodnevno je menjao polozaje,
uglavnom nalazeci stare napustene kuce, gradjevine zapocete pa ostavljene i cak
krovove stambenih zgrada. Misteriozni čistač ulica - kako su ga nazvali na
lokalnom radiju, je postao glavna vest i konfliktni heroj cistih koji su u isto
vreme osudjivali ubistva i divili se njegovom buntu. Kako su dani prolazili,
Braniredu su se ruke sve manje tresle posle povlacenja okidaca, a ljudi koje je
obarao pored kontejnera su postajali sve manje ljudi a sve vise glineni
golubovi koji postoje da bi bili oboreni. Na vestima su javljali da se potraga
za cistacem nastavlja ali i da sve vise gradjana posecuje deponiju. Grad je bio
cistiji.
Jedne veceri kasno, Branired je u
prodavnici preko puta sreo devojku sa divljom kosom. Pomogla mu je da pokupi
narandze koje su se otkotrljale sa gomile dok ih je birao. Zvala se Ana.
Govorila je tiho i odmereno, a kad se
nasmesila Branired se zaljubio. Laganim korakom se vratio kuci i razmisljao
kako ce je sledeci put kad je sretne pozvati na kafu. Vecerao je i sredio
kuhinju. Izvadio je punu kesu iz kante za djubre, cvrsto je vezao i poneo na
terasu gde je odlagao kese koje je nosio na deponiju. Terasa je bila mala i
kese su se nagomilale jer zauzet poslom i ciscenjem grada od prljavih, sâm nije imao vremena za odlazak na
deponiju. Pogledao je preko puta na kontejner i gomilu djubra. Zahvaljujuci
njemu, piramida nije rasla. Zahvaljujuci njemu. Ne zakonima ni gradskim ocima
ni policiji ni vlastima ni bio kome drugom nego njemu. On je na duši nosio sve te ljude koje je u
poslednje dve nedelje pokosio a prestao da broji kod dvanaestog. Njega je
policija trazila. Njega koji se borio za cistocu a sada stajao na svojoj maloj
terasi okruzen djubrem i mravima koji su otkrili probusenu kesu. Tako je
Branired, borac za cistocu grada i visoku gradjansku svest odlučio da sebe nagradi odlaganjem kese
na kontejner. Zgrabio je onu sa mravima i uputio se van. Sigurnim korakom je
gazio preko ulice osecajuci se nadmocno u odnosu na komsiju koji je bojazljivo
prisao kontejneru, brzo bacio kesu i pobegao u mrak. Branired je polako spustio
svoju kesu na dno piramide smeca i krenuo natrag. Zastao je da propusti jedan auto
i odjednom je na svojim grudima u predelu srca ugledao crvenu tacku. Pomerala
se levo, desno i gore-dole i onda postala stabilna. Branired je pogledao u
prozore preko puta ulice i na drugom spratu ugledao snajpersku cev. Da je mogao
usporiti snimak video bi i metak kako nezaustavljivo leti prema njemu sa svojim
spicastim vrhom nalik na minijaturnu raketu. Levo rame mu se trglo unazad kao
da ga je neko gurnuo a toplina koja se potom razlila po celom telu dovela ga je
do iznemoglosti. Seo je na kese sa djubrem i pogledao opet u pravcu terase.
Snajperska cev je nestala. Na prozoru je bila Ana, lepsa nego ikada. Zatvorio
je oci i ugledao je kao onog prvog suncanog dana kada je divlje kose prelazila
ulicu. Ali dan vise nije bio suncan. Magla se spustala polako i obavijala Anu
sve vise i vise, dok sve nije postalo belo.
Branired se iznemogao ispruzio na
trotoaru pored kontejnera. Pitao se da
li ga je Ana prepoznala. I da li joj je ovo bio prvi put. Pitao se da li je iskljucio
šporet kad je izasao iz stana.
Pitao se ko peva tu pesmu koja se orila iz automobila koji je prolazio, pesmu o
devojkama koje u letnjim haljinama mirisu na smolu. Pitao se koji je datum i
nije mogao da se seti. A onda se više
nije pitao ništa.
Labels:
beletristika,
kratke priče,
krimi priča,
short story
Thursday, October 12, 2017
Preporučena pošiljka
Marti je pročitao
roman "Pošta" Čarlsa Bukovskog i odlučio da i sam postane poštar.
Prijavio se za posao, išao na razgovor, a potom položio i sve potrebne testove
uključujuci Test 473. Znao je da ce ga proći jer su 473 poslednja 3 broja
njegovog socijalnog osiguranja i to je smatrao kao znak. Marti je inače
strastveni čitalac. Sad kad je postao poštar, on pročita sve razglednice koje
mu prodju kroz ruke pre negoli ih rasporedi u sandučiće. Zima je i ljudi šalju
pozdrave sa skijanja u Koloradu, Francuskoj, Kanadi i čak iz nekih zemalja za
koje Marti nikad nije ni čuo. Neko je video uličnu pljacku u Meksiko Sitiju.
Ili je to beše bio Njujork Siti? Marti se pita gde bi Bukovski otišao na zimske
ferije. Marti je odlučio da napiše knjigu. Zvaće se "Poštar" i
opisivaće njegove avanture na poslu.
Marti je već
nekoliko nedelja poštar ali nikada nije sreo nikoga od adresiranih. Niko nije
kući kad Marti isporučuje pošiljke. Svi su na poslu i njegove avanture nisu
uzbudljive kao što je očekivao. Ustvari, uopšte i nisu avanture već obični
radni dani i zato njegova knjiga ne napreduje.
Jednog dana
Marti pozvoni na vrata jednog stana da preda pošiljku i neki čovek mu otvori. Čovek
ima azijske crte lica ali Marti ne raspoznaje razlike izmedju Kineza, Japanaca,
Vijetnamaca, Korejaca i ostalih tako da
ne zna odakle bi taj čovek bio. Onda primeti da on nosi kimono.
- Vi ste Japanac? upita Marti pružajući mu
pošiljku i papir na potpis.
- Da, reče muskarac u kimonu i potpisa pošiljku.
- Je l' to knjiga što ste dobili?
- Da, kaže Japanac.
- I ja puno čitam, kaže Marti.
- Ja ne čitam puno.
- A koju ste knjigu dobili, ako mogu da pitam?
- 'Umetnost ratovanja'.
- Idete u rat? upita Marti sa osmehom ali
njegov pokušaj da napravi šalu neopaženo prodje pored Japanca.
- Ne, ja samo čitam, reče on.
Marti
pogleda njegov japanski potpis na prijemnom listu i pomisli kako izgleda kao
minijaturno umetničko delo okruženo birokratijom.
- Mnogo vam je lep vaš potpis, kaže Marti.
- Hvala, kaže japanski primalac pošte.
Vrata stana
preko puta njegovog se otvore i mlada devojka izadje na hodnik.
- Dobar dan, kaže ona.
Japanac
klimne glavom u znak pozdrava. Marti kaže dobar
dan i široko se nasmeši. I ona se njemu nasmeši, ali uzdržano. Nije lepa
ali Martiju je neodoljiva. Ona stanuje u broju 5 i nikad joj niko ne piše. Na
poštu joj stižu samo računi i reklame. Zove se Mira. Marti misli da je to
najlepše žensko ime na svetu. S vremena na vreme Mira u pošti dobije katalog
donjeg veša. Marti misli da je ona nekad verovatno nešto naručila iz te radnje
pa joj oni šalju kataloge. Marti se pita šta li je bila naručila.
Jednog dana
Marti odluči da kupi svoju omiljenu knjigu i pošalje je Miri. Kao pošiljaoca
Marti naznači njihov grad. Uz knjigu on kupi i karticu na kojoj piše 'hvala'
ali nije siguran šta bi tu napisao. Posle nekog razmišljanja on napiše 'hvala
sto naš grad činite bezbednim'. Marti se onda pita da li to što je napisao uopšte
ima smisla i šta to Mira čini što bi doprinosilo javnoj bezbednosti. Valjda ne
dolazi u sukob sa zakonom i to je sasvim dovoljno.
Sledećeg
dana, omiljena Martijeva knjiga koju je poslao Miri se pojavi u njegovoj pošti
za isporuku. Marti pozvoni kod Mire da isporuči knjigu i nada se da je ona kući.
Srećan je kad se vrata otvore a Mira se ukaže na pragu. Mira je iznenadjena pošiljkom.
Marti se nada da će joj se knjiga dopasti. On proba da započne razgovor i kao
većina ljudi, neobavezno ćaskanje započinje osvrtom na vreme. Hladno je.
- Kraj januara je, normalno da je hladno,
kaže Mira. Ona ga gleda pravo u oči i ozbiljna je. Lepša je kad se smeši. Usne
joj se razdvoje kad udahne duboko i Marti misli kako bi je poljubio. Ona kaže dovidjenja i zatvori mu vrata u lice.
Marti zna
imena svih stanara u njegovom resoru. Mira Smit mu je najomiljenije. Danas je u
pošti dobila ponudu za kreditnu karticu bez kamate. To znači da sigurno ima
dobru kreditnu istoriju i Martiju je drago zbog toga. On vozi svoji mali poštanski
kombi vrlo sporo kad prolazi pored Mirinog ulaza. Uvek se nada da će je videti
ali nikad je ne vidi. Marti se pita da li je pročitala knjigu.
Jednog dana
Mira dobije još jednu preporučenu pošiljku. Marti pogleda ko je pošiljalac i vidi
da je ime izostavljeno a adresa nepoznata. Sa pošiljkom u ruci, Marti zvoni na
vrata Mirinog stana. Ona otvori vrata i posmatra ga bez reči. Obučena je u beli
bade-mantil i Martiju se čini da ispod mantila izviruje crna čipka, ali nije
siguran jer ne sme da bulji. Mira danas nosi crveni karmin i Marti posmatra
njene lepe usne dok ona potpisuje preuzimanje pošiljke. Danas nije iznenadjena
kao prošli put. Ona mu pruži potpisani list i gleda ga pravo u oči. Oči su joj
tamne ali Martija zaslepljuju kao jarko sunce. On skrene pogled.
- Hvala, kaže ona mekanim glasom.
- Nema na cemu, kaže on i pogleda u njene
kao trešnjice usne želeci da ih uzme i zauvek zadrži za sebe.
- Napolju je baš hladno, kaže ona.
- Februar je, normalno da je hladno, kaže
on i odmah zažali što nije rekao nešto drugo, nešto prijatnije i druževnije.
- Ne na Dan zaljubljenih, kaže ona.
Začuvsi
glasove na hodniku, njen komšija Japanac pogleda kroz špijunku. Marti je
spreman da krene dalje ali prvo još jednom baci pogled na Mirine rubinske usne.
Mala uspomena za put.
- Hoćeš možda da svratiš malo da se ugreješ?
upita Mira uz vragolast osmeh. Marti gleda njeno ne tako lepo ali njemu prelepo
lice. Pročitala je knjigu, misli Marti srećno, i sad želi svog poštara.
- Da, kaže Marti, baš bih voleo da svratim.
Kroz špijunku,
komšija Japanac posmatra Martija kako ulazi u Mirin stan i ona za njim zatvara
vrata.
- Mamicu mu jebem, pomisli on na
japanskom.
Friday, August 4, 2017
Buntovnica
Taman sam htela da dremnem kad je on ušao. Izgleda umorno.
Ne zbog posla po običaju nego drugačije, kao da nije dobro spavao. E, zato
meni treba da dremnem - da ne bih izgledala kao on. A mogao bi malo i da se
obrije. Baš izgleda nešto nesrećno. Šta li ga muči? A i šta me briga šta njega
muči. Kao da se on ikad zapita šta meni fali. Ili bilo kome od nas ovde.
Nesanica mu sigurno nije zbog mene. Ali ne mogu da se ne pitam šta mu je. Takva
mi je priroda, radoznala. Razmišljam ja i o drugim stvarima. Na primer zašto postojim. Ili bilo ko od nas. Ali to se verovatno svi manje ili više pitaju
tako da nisam ja nešto sad specijalna zbog toga. Volim kad sam ovde sama. A
znam ja zašto je on došao i šta traži, ali to što bi on hteo
danas neće dobiti. A ni sutra. A ni u nekoj bliskoj budućnosti. Vala, dosta mi je. Imam ja plan. Osećam da me posmatra. Sigurno se pita zašto sam ovde sama i zašto nisam pobegla kad se on pojavio. Htela sam da dremnem, eto. Ali ne razume on to. Evo izbegavam njegov pogled. Jedan od mojih prijatelja ovde - jak je bio i krupan - ga je uvek gledao u oči. Nije odvraćao pogled kao ja. Rekao mi je i verujem. Mada neobrijani nikad nije baš
buljio u njega. Onako ga okrzne pogledom ali ne da bulji. Ali moj krupni i zgodni prijatelj je bio preke naravi pa ga je jednom prilikom napao. Videla sam. Bilo je brutalno. Onda je procenjeno da je opasan i negde su ga odveli. Ne znam gde ali ga više nismo videli. Nedostaje mi moj lepi prijatelj. Bili smo mi više nego prijatelji. Ono što se kaže, prijatelji sa beneficijama. Sad ja beneficije primam od jednog što i nije baš moj tip, ali eto, završi posao. Neobrijani me i dalje posmatra. 'Nećeš ih naći', kažem mu ali on to ne kapira. Mogao bi već jednom da završi tu svoju malu raciju i da me ostavi na miru da odremam. Dosad bih već bila u dubokom snu. Baš mi treba da dremnem, jedva oči držim otvorene. Sutra odlazim. Odlučila sam. Volela bih da mogu da mu kažem ali ne mogu. Hoću da me ostavi na miru. Verovatno će misliti da sam ga ostavila zauvek ali ne, vratiću se ja za tri-četiri nedelje. Iznenadiće se kad me vidi. Verovatno prijatno. Kad se pojavimo ja i moja ekipa. Eno ga sad traži u Nininom krevetu. Poludeće kad joj kažem. Vidi, nadje jedno. Je l' si srećan sad, gospodine baš-me-briga-kako-izgledam? Vidi, opet me gleda. Izbegni pogled, izbegni pogled. Evo ga dolazi. Ne pipaj me, rugobo! Vidi, gde mu je onaj krug što mu se uvek sijao na prstu? I njegova žena ima isti. Ja ne nosim takve stvari. Najsličnije što sam ikad imala je ovaj konac što mi je on ko zna zašto vezao oko članka. Baš je nešto ostario. A mogla bih da mu pokažem gde su. Da ga oraspoložim. Ne, ne, ne. Njegova sreća nije moja obaveza. Ja hoću da izvedem piliće i pridržavam se svog plana. Neka ga usreći komšija. Njegova žena i on se stalno tu pred nama dodiruju kljunovima. Sigurno je dobar čovek. Ko zna. Ne razumem ja ljude baš najbolje. Tu njihovu jebenu vrstu. I sve što hoću je da dremnem. Mada možda bih prvo mogla da snesem još jedno jaje. Ne znam, videću kad ode ovaj.
danas neće dobiti. A ni sutra. A ni u nekoj bliskoj budućnosti. Vala, dosta mi je. Imam ja plan. Osećam da me posmatra. Sigurno se pita zašto sam ovde sama i zašto nisam pobegla kad se on pojavio. Htela sam da dremnem, eto. Ali ne razume on to. Evo izbegavam njegov pogled. Jedan od mojih prijatelja ovde - jak je bio i krupan - ga je uvek gledao u oči. Nije odvraćao pogled kao ja. Rekao mi je i verujem. Mada neobrijani nikad nije baš
buljio u njega. Onako ga okrzne pogledom ali ne da bulji. Ali moj krupni i zgodni prijatelj je bio preke naravi pa ga je jednom prilikom napao. Videla sam. Bilo je brutalno. Onda je procenjeno da je opasan i negde su ga odveli. Ne znam gde ali ga više nismo videli. Nedostaje mi moj lepi prijatelj. Bili smo mi više nego prijatelji. Ono što se kaže, prijatelji sa beneficijama. Sad ja beneficije primam od jednog što i nije baš moj tip, ali eto, završi posao. Neobrijani me i dalje posmatra. 'Nećeš ih naći', kažem mu ali on to ne kapira. Mogao bi već jednom da završi tu svoju malu raciju i da me ostavi na miru da odremam. Dosad bih već bila u dubokom snu. Baš mi treba da dremnem, jedva oči držim otvorene. Sutra odlazim. Odlučila sam. Volela bih da mogu da mu kažem ali ne mogu. Hoću da me ostavi na miru. Verovatno će misliti da sam ga ostavila zauvek ali ne, vratiću se ja za tri-četiri nedelje. Iznenadiće se kad me vidi. Verovatno prijatno. Kad se pojavimo ja i moja ekipa. Eno ga sad traži u Nininom krevetu. Poludeće kad joj kažem. Vidi, nadje jedno. Je l' si srećan sad, gospodine baš-me-briga-kako-izgledam? Vidi, opet me gleda. Izbegni pogled, izbegni pogled. Evo ga dolazi. Ne pipaj me, rugobo! Vidi, gde mu je onaj krug što mu se uvek sijao na prstu? I njegova žena ima isti. Ja ne nosim takve stvari. Najsličnije što sam ikad imala je ovaj konac što mi je on ko zna zašto vezao oko članka. Baš je nešto ostario. A mogla bih da mu pokažem gde su. Da ga oraspoložim. Ne, ne, ne. Njegova sreća nije moja obaveza. Ja hoću da izvedem piliće i pridržavam se svog plana. Neka ga usreći komšija. Njegova žena i on se stalno tu pred nama dodiruju kljunovima. Sigurno je dobar čovek. Ko zna. Ne razumem ja ljude baš najbolje. Tu njihovu jebenu vrstu. I sve što hoću je da dremnem. Mada možda bih prvo mogla da snesem još jedno jaje. Ne znam, videću kad ode ovaj.
(Inspirisano istinitom pričom)
Saturday, July 22, 2017
Cipele
Opet mi se prividja, pomislio je stari pijanac videvši u
daljini figuru na ogradi mosta. Je l’ se to neko sprema da skoči? Pomislio je
na hladnu reku i poželeo čašu grejane rakije. A onda je zaboravio šta je
pomislio i nastavio da se gega preko mosta obasjanog narandžastim uličnim
svetlima u noćnoj magli.
*
Možda nisam trebao da izujem cipele, mislio je muškarac gledajuci dole u par kožnih cipela na šniranje koje je uredno slozio na
trotoaru. Voleo je te cipele boje konjaka. Pogledao je ispred sebe u mrak i
duboko uzdahnuo. Depresivan sam, pomislio je. Ceo svet je depresivan…osim možda
nekoliko njih koji još nisu svesni svog bića. Ili nekoliko srećnika sa
žlezdanim poremećajima koji nehotice poseduju više serotonina nego mi normalni
depresivni. Ali zasto ja onda sȃm stojim ovde na
ovoj ogradi, na ovom mostu, iznad vodenog ambisa koji ne prašta? Gde su drugi, meni slični? Zar sam ja najslabiji? Ili najhrabriji? Ili sam možda najsvesniji? Žena me je ostavila i otišla sa drugim. Kaže da je on ‘alfa’ mužjak, a ja nisam. Ja sam tamo neki delta ili omega ili neko slovo koje niko ne zna. Moj bivši šef je isto alfa mužjak. Sȃm je to jednom davno rekao. Ne juče kad mi je davao otkaz. Juče je samo naglasio da sam ja jaka osoba i da je pozitivno što nemam ženu i decu da izdržavam. Ni kuče, ni mače. Žena otišla s drugim. Decu nismo ni stigli da napravimo čekajući neka bolja vremena koja nikad nisu došla. Pse ne volim jer skaču na mene i prljaju garderobu. Na mačke sam alergičan. Ali sve su to olakšavajuće okolnosti. Nemam ništa i nikog. Blago meni. To je rekao moj šef. Marica iz računovodstva – njoj je bilo žao što odlazim. Učinilo mi se da su joj oči zasuzile ali je to možda bio odsjaj fluorescentnog kancelarijskog svetla u njenim naočarima. Debele su – verovatno plus tri. Mozda i četiri. Ko zna šta ona vidi kroz te naočare. Možda misli da sam lep. Mislim da su njene oči zelene. Nos joj je veliki. Srećom pa nosi naočare jer ga one vizuelno skrate. Mada ja volim žene sa velikim nosom. Deluju mi snažno. Mozda je to neki fetiš. Usne su joj lepe kao trešnjice. Kako li se ljubi? Kako li se ja ljubim kad je moja žena otišla sa drugim? Pa nisu ni njeni poljupci bili ne znam šta. Kad sam je pitao zašto me ostavila rekla je ‘tajming’. Kao da je to neko objašnjenje. I šta je to uopšte tajming i zar ne postoji za to reč kod nas, pitao sam je. Rekla je da to polako postaje, a možda već i jeste punopravna reč u našem jeziku. Strancizam. Kao špajz. Ja nisam moderan pa ne znam. Ne pratim trendove. Ne nosim bradicu. Njen alfa mužjak nosi. Upoznao sam ga. Šta cu, dopao mi se. Marica iz računovodstva je rekla da je pozovem. Privatno. Ostavila mi je broj. Šta li to znači? Ona nije udata. Možda je interesujem. Ne vole sve žene bradice. I pohvalila je moje cipele. Jesu lepe. Možda nisam trebao da ih izujem. Hladna je ova ograda. Moja bivša ništa nije tražila. Samo se razvela i meni ostavila sve. Većina je i bilo moje ali mnoge žene bi tražile i što im ne pripada. Žena mog šefa alfa mužjaka mu je sve uzela. Moj stan je veliki. Možda ga zamenim za dva manja, pa jedan prodam i otvorim svoj biznis. Eto i biznis se odomaćio u jeziku. Možda je bivša u pravu za tajming. Postanem sam svoj gazda. Napredujem od delta mužjaka do alfa. Popnem se na sam vrh te grčke lestvice. Otvorim prodavnicu muških cipela – kao onu u Italiji gde sam kupio ove moje. E, jesu lepe. Konjak boje. A i baš bih popio jedan dobar konjak da se zagrejem i da nazdravim. Možda i nisam u depresiji. Možda sam samo malo zabrinut na ovoj životnoj raskrsnici. Biram put i bojim se da ne pogrešim jer život teče kao ova crna reka dole i vremena je sve manje. Treba ga trošiti pametno. Brak sa bivšom je ionako bio bezveze. Ustvari mi je učinila uslugu. A da nisam dobio otkaz, ne bih ni pomislio da otvorim prodavnicu. Imaću najbolje cipele. Kao ove moje. I pozvaću Maricu da izadjemo. Mislim da joj se dopadam. Ustvari, siguran sam. A dopada se i ona meni. Privlačne su te njene naočare plus tri. A kad skine sve sa sebe i samo ostavi naočare. To bih voleo da vidim. Pozvaću je jos večeras. Osećam se sad življe nego pre. Kao da mi se um razbistrio. A i stojim na ivici mosta, visoko na ogradi, vazduh je čist. Ko se to približava? Neki pijanac izgleda. Gega se kao utvara kroz ovu maglu. Da ja sidjem pre nego što me vidi da ne moram da objašnjavam da neću da skačem, sad kad sam već promenio mišljenje. I da se obujem da ne stojim više u čarapama kao neka budala. Evo…šta je to sad? Kakva je to grmljavina? Zašto se most ljulja? Zašto se ograda trese? Šta se dešava?! Okliznuo sam se. Gubim ravnotežu. Ako padnem na beton sigurno ću se dobro ugruvati - razbiću se kao tikva, visoka je ova ograda. Ali ne, ja padam napred...padam u crnu reku! Ne, hteo sam da sidjem!!! Guta me mrak. Padam u nepovrat. Je l’ to bio zemljotres? Baš sad kad sam rešio da otvorim radnju i pozovem Maricu! A moje cipele?! Marica će misliti da sam skočio. Svi će to misliti. Nisam skočio! Ograda je bila klizava! Znao sam da nisam trebao da izujem cipele. Peta bi me sigurno zadržala da ne padnem. Moje lepe cipe…
ovoj ogradi, na ovom mostu, iznad vodenog ambisa koji ne prašta? Gde su drugi, meni slični? Zar sam ja najslabiji? Ili najhrabriji? Ili sam možda najsvesniji? Žena me je ostavila i otišla sa drugim. Kaže da je on ‘alfa’ mužjak, a ja nisam. Ja sam tamo neki delta ili omega ili neko slovo koje niko ne zna. Moj bivši šef je isto alfa mužjak. Sȃm je to jednom davno rekao. Ne juče kad mi je davao otkaz. Juče je samo naglasio da sam ja jaka osoba i da je pozitivno što nemam ženu i decu da izdržavam. Ni kuče, ni mače. Žena otišla s drugim. Decu nismo ni stigli da napravimo čekajući neka bolja vremena koja nikad nisu došla. Pse ne volim jer skaču na mene i prljaju garderobu. Na mačke sam alergičan. Ali sve su to olakšavajuće okolnosti. Nemam ništa i nikog. Blago meni. To je rekao moj šef. Marica iz računovodstva – njoj je bilo žao što odlazim. Učinilo mi se da su joj oči zasuzile ali je to možda bio odsjaj fluorescentnog kancelarijskog svetla u njenim naočarima. Debele su – verovatno plus tri. Mozda i četiri. Ko zna šta ona vidi kroz te naočare. Možda misli da sam lep. Mislim da su njene oči zelene. Nos joj je veliki. Srećom pa nosi naočare jer ga one vizuelno skrate. Mada ja volim žene sa velikim nosom. Deluju mi snažno. Mozda je to neki fetiš. Usne su joj lepe kao trešnjice. Kako li se ljubi? Kako li se ja ljubim kad je moja žena otišla sa drugim? Pa nisu ni njeni poljupci bili ne znam šta. Kad sam je pitao zašto me ostavila rekla je ‘tajming’. Kao da je to neko objašnjenje. I šta je to uopšte tajming i zar ne postoji za to reč kod nas, pitao sam je. Rekla je da to polako postaje, a možda već i jeste punopravna reč u našem jeziku. Strancizam. Kao špajz. Ja nisam moderan pa ne znam. Ne pratim trendove. Ne nosim bradicu. Njen alfa mužjak nosi. Upoznao sam ga. Šta cu, dopao mi se. Marica iz računovodstva je rekla da je pozovem. Privatno. Ostavila mi je broj. Šta li to znači? Ona nije udata. Možda je interesujem. Ne vole sve žene bradice. I pohvalila je moje cipele. Jesu lepe. Možda nisam trebao da ih izujem. Hladna je ova ograda. Moja bivša ništa nije tražila. Samo se razvela i meni ostavila sve. Većina je i bilo moje ali mnoge žene bi tražile i što im ne pripada. Žena mog šefa alfa mužjaka mu je sve uzela. Moj stan je veliki. Možda ga zamenim za dva manja, pa jedan prodam i otvorim svoj biznis. Eto i biznis se odomaćio u jeziku. Možda je bivša u pravu za tajming. Postanem sam svoj gazda. Napredujem od delta mužjaka do alfa. Popnem se na sam vrh te grčke lestvice. Otvorim prodavnicu muških cipela – kao onu u Italiji gde sam kupio ove moje. E, jesu lepe. Konjak boje. A i baš bih popio jedan dobar konjak da se zagrejem i da nazdravim. Možda i nisam u depresiji. Možda sam samo malo zabrinut na ovoj životnoj raskrsnici. Biram put i bojim se da ne pogrešim jer život teče kao ova crna reka dole i vremena je sve manje. Treba ga trošiti pametno. Brak sa bivšom je ionako bio bezveze. Ustvari mi je učinila uslugu. A da nisam dobio otkaz, ne bih ni pomislio da otvorim prodavnicu. Imaću najbolje cipele. Kao ove moje. I pozvaću Maricu da izadjemo. Mislim da joj se dopadam. Ustvari, siguran sam. A dopada se i ona meni. Privlačne su te njene naočare plus tri. A kad skine sve sa sebe i samo ostavi naočare. To bih voleo da vidim. Pozvaću je jos večeras. Osećam se sad življe nego pre. Kao da mi se um razbistrio. A i stojim na ivici mosta, visoko na ogradi, vazduh je čist. Ko se to približava? Neki pijanac izgleda. Gega se kao utvara kroz ovu maglu. Da ja sidjem pre nego što me vidi da ne moram da objašnjavam da neću da skačem, sad kad sam već promenio mišljenje. I da se obujem da ne stojim više u čarapama kao neka budala. Evo…šta je to sad? Kakva je to grmljavina? Zašto se most ljulja? Zašto se ograda trese? Šta se dešava?! Okliznuo sam se. Gubim ravnotežu. Ako padnem na beton sigurno ću se dobro ugruvati - razbiću se kao tikva, visoka je ova ograda. Ali ne, ja padam napred...padam u crnu reku! Ne, hteo sam da sidjem!!! Guta me mrak. Padam u nepovrat. Je l’ to bio zemljotres? Baš sad kad sam rešio da otvorim radnju i pozovem Maricu! A moje cipele?! Marica će misliti da sam skočio. Svi će to misliti. Nisam skočio! Ograda je bila klizava! Znao sam da nisam trebao da izujem cipele. Peta bi me sigurno zadržala da ne padnem. Moje lepe cipe…
*
Šta se ovo dešava, mislio je pijanac trčeći napred-nazad u
panici. Dešavalo mu se ponekad da oseti slabost od alkohola ali ovo je bilo
drugačije. Kao rat. Ili smak sveta. I onda je drmusanje prestalo i sve je opet
bilo tiho. Je li ovo bio zemljotres ili sam poludeo od rakije, mislio je
pijanac. Seo je na trotoar i sačekao nekoliko sekundi da mu se razbistri u glavi.
Figura koju je bio video na ogradi mosta je nestala. Moram da smanjim piće,
pomislio je. Ili da promenim vrstu. Polako je ustao i krenuo dalje niz most. Kakva
čudna noć, mislio je. A možda i nisam pijan. Ustvari možda nisam pio dovoljno
pa vidim i što ne postoji i osećam i što nije. A onda je na trotoaru ispred
sebe ugledao lepe kožne cipele. Stao je i pogledao okolo. Nije bilo nikoga. Pažljivo
je podigao jednu cipelu i pogladio lepu kožu boje konjaka. Opet je pogledao
okolo. Opet nije bilo nikoga. Onda je izuo svoje stare poderane i obuo te
lepe nove cipele. Bile su samo malo tesne ali koža je bila meka, a meka koža se
razvuče, mislio je. Zadovoljno ih je posmatrao. Odudarale su od njegovih izlizanih pantalona
ali su bile isuviše lepe da ih ostavi. Takve bi cipele kupovao da je imao
novaca. Baš takve kožne cipele boje konjaka. Uzeo je svoje stare otrcane cokule
i zavitlao ih preko ograde u reku. Onda je u novim cipelama nastavio da se gega
niz most i polako nestaje u magli obasjanoj narandžastim svetlom uličnih
sijalica.
Subscribe to:
Posts (Atom)