Wednesday, October 30, 2019

BAJKA O DUHU


Vojne snage dve moćne države su bile podignute na visoku borbenu gotovost i rat je mogao buknuti svakog momenta. Meteorska gromada veličine fudbalskog igrališta je pod uticajem neznanih kosmičkih sila promenila putanju i uputila se prema planeti Zemlji. Mladi naučnik je pronašao lek za multiplu sklerozu. Za najčitanije dnevne novine male države Belosije sve je to bilo manje važno od svežih dogadjaja na Skladištu. Zato je na naslovnoj strani bila jedna druga udarna vest - da su Miki i Lena imali seks u dvorištu i da su kamere sve snimile. U štampanom izdanju su bile priložene fotografije, a u digitalnom je vernim čitaocima bio na pregled ponudjen i video. Verni čitaoci su bili oni koji su telefonima slali glasove, a time i novac produkciji i vlasnicima Skladišta. Zauzvrat su dobijali priliku da misle da je njihov glas uticao na tok emisije, a možda čak i odlučio sudbinu, to jest ostanak ili odlazak, odredjene osobe iz emisije poznatih kao članovi Skladišta. Isto su imali priliku da ponekad vide Mikija kako skida gaće.

Skladište je bila jedna od popularnih emisija koje su bile bazirane na pretpostavci da obični, prosti ljudi vole da zaviruju u tudje lonce. Ali sve što se u tim loncima kuvalo su bile gluposti i prostote koje su onda odgajale i mlade generacije koje su od roditelja učile kako da glasaju. U početku je uticaj bio zanemarljiv, ali kao što su se na Galapagosu vremenom pticama smanjila krila jer u nedostatku prirodnih neprijatelja nisu morale da lete, tako se i gledaocima Skladišta u nedostatku pravih intelektualnih stimulansa smanjivao mozak. Zato je vremenom prazan pogled postao normalan, a pošto se smatra da je većina uvek u pravu, svako ko je odoleo tom pokretu ništavila je obeležen kao izdajnik belosijskog duha. Ironija je bila da je pravi belosijski duh ustvari bio duh kulture, ali je taj, pod snažnim naletom medijskog zatupljivanja, potučen od najgorih i pokopan na neznanom mestu.

Mnogo se novca vrtelo oko tog Skladišta i mnogi su roditelji maštali da će im se deca jednog dana probiti kroz železnu kapiju velikog imanja i dobiti priliku da se prepiru, vredjaju i kopuliraju pred televizijskim ekranima i možda osvoje veliku nagradu.
Jedan takav roditelj je jednog sunčanog jesenjeg dana, baš kad je počinjala nova sezona popularnog Skladišta, svojoj malenoj ćerki kupio harmoniku. Vizionarski se nadao da će ona izrasti u lepoticu i u visokim štiklama i sa harmonikom na ramenu, jedne večeri i pred televizijskim kamerama, kročiti put Skladišta pobedničkim korakom. I tako je devojčica koja je bila samo malo veća od tog čudesnog instrumenta, redovno išla na časove i osvajala muzička znanja. No da li zato što su joj se tako složili geni ili zato što je na klinici gde je rodjena u momentu kad su joj odredjivali Apgar za desetku, doktoru zazvonio mobilni telefon na muziku Mocartovog Turskog marša, te devojčica je više volela tu vrstu muzike nego onu koja ju je trebala dovesti na tron Skladišta. I vežbala je krišom note i taktove tih arija čiji su nosioci uglavnom bili klavir i violina, ali je ona svojim čarobnim i talentovanim prstima s lakoćom prenosila tu muzičku lepotu na debeli meh. Svirala je Dunavske talase i maštala da postanu dovoljno veliki da potope sve note i izvodjače i programe koji su doprinosili intelektualnoj devoluciji njene voljene Belosije.
Zato je devojčica, koju je vreme polako pretvaralo u lepu devojku, svake večeri kad je trajala ta glupa emisija, sedela pored otvorenog prozora svoje sobe i svirala valcer. Isprva su se komšije ljutile i čak vikale da prestane sa bukom. Ali devojka je nošena tim valovima lepog Dunava, nastavljala da svira. I onda su taktovi njene muzike neprimetno počeli da dotiču te komšije gledaoce Skladišta. Dešavalo se to u reklamnim terminima kada su oni utišavali televizor. Tada bi do njih doletela poneka Štrausova ili Verdijeva nota i neprimetno se posadila u sivu zemlju njihovih mozgova. Tako je devojčica i ne znajući, prvo pecnula, a onda i sasvim probudila zaboravljenog duha kulture.
Vremenom su komšije počele da se njišu uz tročetvrtinske taktove koji su uporno dopirali iz sobe devojčice sa harmonikom. I krenuli su tako da otvaraju širom prozore i ostavljaju ton glupe emisije skroz utišan sve duže i duže, sve dok jednog dana im televizor ostade isključen u iščekivanju večernjeg koncerta. I gledale su komšije kroz prozor i propinjali se ne bi li videli malu umetnicu, ali nje nije bilo. Njen prozor je bio zatvoren, a umesto valcera čuli su se zrikavci. Panika se proširila prvo po zgradi, a onda i po celom susedstvu i svi su se zabrinuli za malu sviračicu. A kada su se taktovi sada njima već poznate muzike začuli izdaleka, pohitali su im u susret. Devojčica je sedela na klupi u parku i svirala, a oni su srećni počeli da plešu. Vrlo brzo su park, a i okolne ulice postali veliki podijum te spontane igranke i svi su plesali i pljeskali i niko nije gledao glupu emisiju na televiziji.

Glas o devojčici i valceru se proširio po celoj Belosiji i ubrzo su i mladi i stari na prozorima, a posle i ulicama i parkovima svirali valcere i to na svim mogućim instrumentima, a ljudi su plesali. I ljudi su shvatili da su bolji od tih prostaka na televiziji, koje su im gramzivi medijski šarlatani nudili i bogato naplaćivali, i potražili su bolji program. Malo-pomalo gledanost Skladišta se istopila do tačke kada producentima više nije bilo isplativo održavati celu emisiju. Skladište se tako prvo smanjilo u Podrum, pa onda u Špajz, da bi nakon nekog vremena bilo potpuno izbrisano sa malih ekrana. Bivši producent i vlasnik Skladišta je, pošto se povukao u svoju vilu na dalekom tropskom ostrvu u potrazi za novom programskom idejom, nestao bez traga kada ga je dok je plivao pored svoje jahte pojela ajkula. Ajkula je bila deo okeanografskog istraživanja i imala je ugradjenu čip kameru tako da je gutanje bivšeg prodavca rijaliti nekulture na ekranu uživo pratila grupa naučnika i studenata marinske biologije. Jedan od studenata je bio poreklom iz Belosije, ali nije znao da je morska žrtva njen bivši televizijski mogul iako mu se u momentu bilo učinilo da je laki, iako masni plen videvši ajkulu izgovorio poznatu psovku. Svet je mali.

Danas u Belosiji Miki više ne skida gaće pred kamerama. On i Lena su deo prošlosti poznate kao belosijsko tamno-sivo doba i više ih niko i ne spominje. Na televiziji deca gledaju razne obrazovne emisije koje ih uče da budu plemeniti i poštuju svet oko sebe. Ministarka kulture je otmena i obrazovana gospodja koja zajedno sa prosvećenim ministrom obrazovanja budnim okom pazi da lepi dunavski talasi nikad ne presuše.

Malena devojčica sa harmonikom je izrasla u prelepog virtuoza koji često uz pratnju Gradske filharmonije drži koncerte, a i predaje na Muzičkoj akademiji. Povremeno na ponekoj svadbi zasvira i neku staru narodnu, jer voli da vidi ljude kako lome čaše i viču "Joj, 'de me nadje" kad ih pogodi pesma. A ponekad joj na harmoniku zalepe i paru.





2 comments: