Punomasno, nemasno, tri koma dva, dva koma osam,
jedan koma pet, nula, kokosovo, bademovo (badem ima najbolje sise!), sojino, ma ptičje.
Sećam se kad je postojalo samo jedno mleko. Donosila mlekarica Jana svakog
jutra litar i sipala u šerpicu koja je čekala na pragu jer je ona prolazila ranim,
najranijim jutrom. Tetka Jana, sva tanka i prirodno prefinjena, kao neka naša Odri Hepbern. I bila je to mera dva lončića od pola litre, bez crtica i
brojeva nego onako na oko i na poverenje, koju tetka Jana, bez da i kapljicu prospe,
sipa u emajliranu braon šerpicu za mleko. To je bila titula te šerpe: šerpica za
mleko. Da ne padne slučajno nekom na pamet da u nju stavi, recimo grašak. Ne,
to je šerpica za mleko! A traju te emajlirane šerpice čitavu večnost. I nije
imala poklopac nego tanjirić i ugodnu i prepoznatljivu muziku su pravili to
dvoje. Onda pasterizacija ili što bi rekli narodnim, kuhinjskim jezikom –
kuvanje mleka. I nakupi se na vrhu kajmak debeo k’o uštavljena koža pa ko voli nek’ maže na
hleb. I bili su ljudi, čini mi se, mnogo tolerantniji. Na laktozu. Sad je niko
ne podnosi i svi bi da muzu kokos i soju.
Saturday, October 12, 2019
Monday, September 9, 2019
Gest
Sunday, September 1, 2019
Joj, te čizmice
Photographed by: York Museums Trust Staff |
Dean Martin i Jerry Lewis. Kad si peti razred, to su najbolji filmovi. Igrao je samo jedan dan taj 'Holivud ili propast', što znači da je bila sreda jer filmovi sredom svrate na dva-tri sata i odu dalje. Tako je to bilo u našem bioskopu. Ne znam ko mi je tačno bio zabranio da idem na predstavu u 17 sati. Mislim da je bila matematika i ne bi me čudilo, ali možda je to bila i biologija ili čak srpski. Ali ja sam odradila što je trebalo i tačno u 5 do 7 je stara kapija zaškripala za mnom.
Bilo je to nekako pred Novu godinu. Ne sećam se tačno koju, ali znam da je bila dobra. I nije bilo snega sto je za našu geografiju bilo neuobičajeno, mada je neki Kamenko pretio da se sprema. Bila je velika sijalica sa tanjirastim zaglavljem na banderi koja je leti divno mirisala na razgaljeni bitumen i tu sam prošla i medju poslednjima ušla u hol radujući se skorom vidjenju sa omiljenim junacima. Zid izmedju dvoje tapaciranih vrata bioskopske sale je krasilo jedno veliko umetničko staklo. Nekako pola skulptura, pola slika, ogromno cudovište za koje ni dan danas ne znam šta je tačno predstavljalo, ali koje je mene podsećalo na neku staklenu aždaju koja bljuje dvodimenzionalnu vatru. I puno je ljudi došlo da gleda taj Jerry Lewisov film. Ustvari, dece uopšte nije ni bilo što je bilo čudno, mada je ta druga predstava u 19h uglavnom bila rezervisana za starije gledaoce koji nisu nešto marili za dečji entuzijazam i čak povremene aplauze kad pobedi dobro. I poznavala sam većinu ljudi u tom predvorju omiljene sale i čudili su se oni što sam ja kročila u njihov termin, i čudila se ja što oni vole Jerry Lewisa toliko i dovoljno da se po suvom, ali ipak prodirnom minusu prošetaju do bioskopa. I onda je film počeo. Bio je bazen, kao neke terme, i vila. I praćakali su se tu muškarci i žene goli i skoro goli i cela ta slika je značajno odudarala od uobičajenog tehnikolora i veselog raspoloženja čuvenog Martin-Lewis dvojca. I prolazili su minuti, nizali se kadrovi, a oni se nisu pojavljivali. I onda sam počela da sumnjam da su njihovih 35 mm možda već bili spakovani gore kod čika Miće u kabini. I onda se na velikom platnu pojavio jedan plavušan malo nestabilnog pogleda za koga tada nisam znala da se zove Malcolm McDowell. Vrlo brzo posle toga sam već bila sigurna da se u narednih sat i po, to jest tri, neće pojaviti ni Jerry Lewis, ni Dean Martin ni bilo ko podoban za publiku do 12 godina. Bio je to čas istorije bahanalija Rimskog carstva koji je Tinto Brass ispričao na način koji se pamti iako izaziva vrtoglavicu. Kaligula znači 'mala čizma' i moje male čizme su se, naravno kad se istoimeni film završio, koliko neprimetno je bilo moguće iskrale iz bioskopa i otrčale kući. Kakav je bio film, mislim da je neko pitao. Onako, nije bio loš. Ma svi ti njihovi filmovi su isti. Jesu, jesu, laku noć. Hoćeš da jedeš nešto pred spavanje. Neću, hvala...ovo je više za cigaretu.
I da...'Holivud ili propast' je igrao sutradan i na izlasku iz bioskopa je padao sneg.
Sunday, August 25, 2019
Slatki snovi
https://www.instagram.com/sue_stylestuff/ Photo: Sue Timson |
Kad sam bila sasvim mala, moja Nana nije imala veš-mašinu. Ali sećam se njene posteljine - bela kao sneg, uštirkana kruta kao papir i sveža, pa kad dotakne kožu sve te prodju neki rajski žmarci. I tako ona založi vatru u dvorištu ispod male kućice, kojoj je taj pleonazam bio ime, i na vatru stavi jedan veliki pocinkovani lonac sa širokim drškama sa strane i u njega belu posteljinu i onaj prašak iz pamučne vrećice - Ava ili Henko - i kuva taj veš, celo dvorište miriše. Kuva ga i krčka u tom loncu ne znam koliko dugo, ali u mom dečjem vremenu jako dugo, pomislio bi čovek da svi imamo kugu. I trajao je taj pocinkovani lonac mnogo duže nego moja Nana, iako je izvisio na račun neke cure iz Gorenja. I vidjala sam ga posle po dvorištu kako po raznim ćoškovima traži neku svrhu, ali nikad više nije bio onaj isti. Jednog dana je i on nestao.
I neki put tako stavim vodu i malo praška u šerpu i pustim da provri. I taj se miris lepog dvorišta moje Nane ponovo razleti oko mene i vrati me na momenat na stazu od kaldrme ispod trešnje dok se na žicama podignutim i poduprtim dugačkom drvenom motkom na v, suše čaršavi i vijore kao bele zastave koje se predaju čistoći. A majke mi nismo bili kužni.
Tuesday, August 20, 2019
Te neke sitnice
Veliki gradovi imaju svašta za decu. Imaju prodavnice koje rade po celu noć ako se nekom prijede čokolada. Imaju časove nemačkog i kineskog. I velika klizališta, i sa krovom i pod vedrim nebom. I časove baleta i velike fontane. I puno bioskopa koji prikazuju razne i najnovije filmove. Imaju velika pozorišta i vaterpolo treninge. I mačevanje. Neki imaju i veliku reku, pa onda i veslače sa kormilarom ili bez. I časove violine. I muzeje sa slikama za koje je decu baš briga iako im roditelji objašnjavaju da su važne i skupe. Veliki gradovi imaju i široke bulevare. I aerodrome. I puno prodavnica u kojima svašta može da se kupi. Samo jednu stvar ti veliki gradovi nemaju, dok se mali njome diče i koja na šta-je-bolje-vagi nekako uravnoteži tasove. Ta jedna stvar velika i teška kao svi baleti, nilski konji u zoološkom vrtu i časovi španskog i harfe je sloboda. Sloboda da se bude mali, ali da se izadje bez roditelja. Da druženje u parku, na obližnjoj livadi ili poprečnoj uličici ne organizuju mama i tata nego deca. Da se igra fudbal dok mrak sasvim ne proguta loptu. Da se bude lopov ili žaca. Da se ako kasniš trči u školu jer neće valjda kolima da se ide i mama i tata da voze. Da se na brdu založi vatra i da se zna koja je pečurka dobra, a koja zla. Da se u baricama pored reke hvataju punoglavci. Da se beži kad u travi nešto šušne jer je možda zmija. Da se subotom ujutru spava i posle devet sati jer cela ekipa ionako spava, a igra počinje tek kad se svi skupe. Da se sanka dok se rukavice ne zalede i da se onda posle večere koja se od gladi sama jede, rumenih obraza sanja o velikom gradu gde ima toliko puno stvari da se radi. A roditelji uglavnom misle da je za decu bolje u tom velikom gradu gde ima toliko puno stvari da se radi...jer roditelji uglavnom zaborave šta je bilo važno kad su bili deca.
Wednesday, August 14, 2019
Jedno majsko poslepodne
Početak maja je, ne znam tačno koji dan. Sve je već zeleno. Ustvari, svežina lišća vuče na teget. Pola Pionir čokolade sa lešnicima je oko 250 kalorija. Treba to sagoreti. Hodam brzo. Leva, desna, leva, desna. Skoro pa na parove razbroj s' sama sa sobom. Patike mekane. Teget sa belom štraftom. Just do it. Mada ne znam taj slogan. I trenerka teget. Sa lastihom oko članaka. Koraci osvajaju izbledeli asfalt. Paradajz je ostao u vodi. I možda trešnje. Jagode su otišle u djubre. A svet možda u pičku materinu. Oblačno je, možda će kiša. Nadam se da neće. Bolje da se vratim. Auto prodje i nestane iza krivine. Beli, čini mi se Fiat. Vokmen mi je ostao kući. Nema baterije. Koraci se nižu i već su to kilometri. Uz muziku se lakše hoda. Koliko li je to kalorija sad? A tako su lepo mirisale jagode. Niko ne priča mnogo. Auto što je pre nekoliko minuta prošao je parkiran pored puta. Tačno ispred mostića. Levo se skreće za Grabovnicu. On je naslonjen na ogradu mosta i puši. Ne usporavam, poznajem ga. Kod nas se svi poznaju. Pita da me poveze. Ne treba. Hvala, ali ne treba. Koliko je njemu godina...trideset, trideset pet? Ja imam ni šesnaest i svako preko dvadeset mi je star. Tako je to sa šesnaest. Uglavnom. Oblaci su se snizili. Prete. Ne treba, hvala, to je meni rekreacija. I onda brzim korakom nazad. Nije vreme za poigravanje sa oblacima. Pranje ruku, umivanje, tuširanje. Voda je važna. Spira. Ništa od mekanog voća. Maline i kupine uzalud zriju. Možda je kraj sveta. Možda nije. Oblaci su se smilovali i kiša nije pala. Vibrafon otkucava sekunde pre Dnevnika. Satelit poručuje da je onaj veliki oblak koga niko nije hteo, otišao na zapad. Nama je laknulo, njima nije. Negde u Britaniji je pala ta kiša. Gora od one Preverove iz Barbare. Pre nekoliko dana je Černobilj postao svetski poznat. Neslavno slavan. Izvaditi paradajz iz vode. Ma, neka ga, nek' stoji.
Thursday, May 30, 2019
Volim te, grešiš, ne može, bravo...iliti jesti zdravo
Uvek kad je nešto lepo kaže se tako hrana za dušu. Istina, duša voli lepe stvari, ali to ne znači da nikad nije pojela govno. I to je onda hrana. I takva hrana neki put ima oblik neizgovorenih reči. Mislim na one konfliktne, čak ružne - ne vulgarne, već direktne i tematski neprijatne. I tako neizgovorene one dobiju neku lažnu mučeničku crtu i mnogi smatraju da je bolje ostaviti ih da čamuju u tišini, da ostanu misli, verbalni fetusi nikad rodjeni. I na to se često gleda kao na plemenito delo tj. nedelo jer ništa nije ni zdelano. I kaže se tako, ma bolje što nisi rekao, ma neka, i ako, i pusti. A treba ih pustiti, ali na onaj drugi način, pravi. Naročito te ružne jer one su olovne. Kad lepe stvari ostanu neizgovorene, a momenat, ili nažalost čak i životna prilika, se izmaknu, za njih se tako pogleda u nebo i pomisli se 'ih, da sam bar to rekao' i te lepe i nekad pokajničke misli se vinu u nebo lagano kao baloni punjeni helijumom i odu da traže dušu kojoj su namenjene. Ružne misli to ne mogu jer je za njih nebo previsoko. One vuku na zemlju, olovne i otrovne i kao kamen se smeste u grudima, u onom organu koga nema u knjigama anatomije, a ljudi ga obično zovu duša. I zato je bolje reći te misli koje sede na klupama u duši i čekaju, lepe ili ružne, reći ih pre nego im vreme zalupi vrata jer, u suštini, lakše je drugom oprostiti rečeno nego sebi prećutano.
Friday, October 5, 2018
Slepac
Gospodin pravnik je izašao iz doktorove ordinacije i zaputio se kroz hodnike bolnice u koju je prvi put kročio tek nedavno, a sada je već dobro poznavao. Izašao je na široko stepenište koje je vodilo u zgradu. Sišao je nešto klecavim korakom i zastao kraj guste i tamno zelene žive ograde. Pogledao je oko sebe. Konačno je video. Posle tolikih godina života provedenih u mraku, progledao je nakon posete čuvenom doktoru, starom drugu iz školske klupe, koji je učinio sve da mu pomogne. I sada je video. Uputio se preko ulice i zaustavio taksi.
- U gradski park.
Petnaest minuta kasnije ležao je na svežoj, zelenoj travi sa rukama ispod glave i posmatrao plavo nebo. Mislio je koliko dugo nije video tu lepotu i hteo je da je upije i zadrži u sebi zauvek. Blago zujanje mu je skrenulo pogled sa strane gde se jedna pčelica dvoumila izmedju maslačka i bele rade. Sada je prvi put posle toliko mnogo godina ponovo video pčelu. Kao dečak je imao dobar vid i video je i gledao pčele često i čak im se glasno zahvaljivao na divnom medu koje su pravile u službi njegovog dede. Kada je odrastao i vid mu se naglo pogoršao, pčele i njihovo zujanje su postali pretnja i on ih je mlatarajući rukama ili krpom terao od sebe neki put čak i u smrt. Ali sad je posmatrao ovu pčelicu koja se odlučila za belu radu i više se nije plasio. Gledao ju je blagonaklono i čak mu se učinilo da je i ona njega pogledala pre nego je odletela.
Pošto se nadivio prirodi i pesmi vrabaca i zeba, gospodin pravnik je odlučio da posle dužeg vremena poseti majku koja je svoje poslednje dane provodila u prihvatilištu za stare. Ona je vec odavno zaboravila ko je on i zato je on posete obično smatrao gubljenjem vremena. Ali ne danas. Danas je majku čvrsto zagrlio, kao dete koje je dugo bilo odvojeno. Ispričao joj je o poseti doktoru i ponovnom dobitku vida. Proveo je kod nje celo poslepodne podsećajući se na razne dogadjaje iz detinjstva i drage momente koje su proveli zajedno. Pomislio je i na oca koji je poslednji dah ispustio pre nekoliko godina baš tu na hodniku ispred sobe nakon jedne od redovnih poseta svojoj voljenoj ženi. Gospodin pravnik je poljubio majku u smežurani obraz i otišao kada joj je dežurna sestra donela večeru. Sestra ga je visokog i markantnog već jednom videla i zapamtila, i učinilo joj se da mu je korak, iako hitar kao i pre postao nekako drugačiji.
Nakon što je posetio majku, gospodin pravnik je obavestio kolege da je odlučio da otkaže sve obaveze na poslu i provede nekoliko dana uživajući u novootkrivenoj lepoti sveta. Šetao je po gradu, jeo sladoled gledajući u šarene izloge, zatvorenih očiju uživao u valceru koji je limeni orkestar svirao na glavnom trgu. Bio je sâm kao i mnogi slepi ljudi kojima u tami nije lako pronaći srodnu dusu kojoj neće smetati mrak. Učinilo mu se da ga polako preplavljuje talas samosažaljenja i brzo je ustao sa drvene klupe i nastavio da hoda punim ulicama ne bi li tom talasu pobegao. Kakvi lepi ljudi! I nasmejani i tužni. Visoki i niski, debeli i mršavi. Toliko skrivenih svetova poznatih samo onima koji ih nose. Koliko su mu samo sve te žene bile lepe! Godinama ih nije video – njihove pokrete i hod i drske ili nežne poglede. Sva ta lepota je u njegovim mislima bila iskrivljena otkada je u trideset drugoj godini potpuno izgubio vid. A taman je bio dobio službu u jednom velikom preduzeću koje mu je za njegovo pravno znanje i neosporni talenat plaćalo veliku sumu novca. Bio je na vrhu sveta kada je vid polako i neumoljivo počeo da ga izdaje. Petnaest godina je prošlo otkad je poslednji video pufnastu, a tako mocnu lepotu kumulusa. Sada je stajao na raskrsnici dve velike ulice i posmatrao ljude koji su žurili da predju na drugu stranu pre negoli se promeni svetlo…da stignu na posao…da sretnu voljenog ili pokupe dete iz vrtića…koji su žurili ko zna gde i zašto dok je on stajao naslonjen na semafor i gledao ih svojim savršenim vidom. I poneki put bi mu se pogled i ukrstio sa nekim od tih ljudi koji su žurili, ali on nije bio siguran da oni njega vide tako jasno kao on njih.
Kada je došla noć, gospodin pravnik nije želeo da ide na spavanje jer se pribojavao da se opet ne zaglavi u mraku. Želeo je svetlo i dan, želeo je da dobro vidi sve što mu je promaklo prethodnih godina. Upalio je sve lampe i noć proveo listajući stare albume i tražeći školske drugove na internetu. Zaspao je na fotelji dok je na televizoru Sinatra pevao o letnjem vetru.
Kada se ujutru sklupčan probudio, prva misao mu je bila da ga boli vrat, a druga odmah za njom da sada sve vidi. Masirajući vrat skuvao je sebi kafu i onda seo na terasu. Bio je usamljen u svom raskošnom stanu i žalio je što nema s kim da podeli razmišljanja o smislu života koja su ga odjednom preplavila. Želeo je da pozove bivšu devojku i kaže joj da mu se vratio vid, ali on koji se nikada ničeg nije plašio sad nije imao hrabrosti.
Sedeo je i dalje na terasi i prazno zurio u mirišljavu krošnju starog bora koji se uzdizao još sprat više. Voleo je miris borova. Zatvorio je oči i duboko udahnuo kad mu je zazvonio telefon. Čuveni doktor, njegov školski drug, ga je pozvao da obavezno danas svrati u bolnicu. Plašeći se za svoj vid, gospodin pravnik se brže-bolje spremio i već je pola sata kasnije sedeo u doktorovoj ordinaciji. Doktor je ušao i srdačno ga pozdravio. U ruci je držao nekoliko papira na koje je pokazao kada je seo za sto i pogledao uplašenog gospodina pravnika.
- Došlo je do zabune, rekao je doktor. Imamo pacijenta sa istim imenom i srednjim slovom kao ti. Slučajno sam pogledao godinu rodjenja i video da je mnogo stariji od nas. Ti si dobro.
- Je l’ to pitanje ili…
- Nije pitanje. Kažem da si ti dobro. Ovaj drugi čovek koji ima isto ime kao ti nije dobro, ali ti jesi.
- Kako misliš ja sam dobro?
- Nije ti ništa. Rezultati su ti dobri. Nisi bolestan.
- Mislis nemam…
- Nemas. Zdrav si kao dren, što se ono kod nas kaže. Izvini za ovu zabunu i za sav stres koji si sigurno pretrpeo. Ovo je prvi put u mojoj karijeri da se ovako nešto dogodi.
Ljudi su gospodina pravnika posmatrali sa čudjenjem dok se on brzo hodajući trotoarom glasno smejao i u isto vreme plakao od sreće. Dobio je novu šansu. Brzi korak se pretvorio u trk. Pomislio je da otrči i majci saopšti divnu vest, ali ona to ionako ne bi razumela. Otrčao je kući i pozvao sestru koja je živela u drugom gradu. Ispričao joj je šta mu se sve dogodilo u poslednjih nekoliko dana i kako su mu u renomiranoj bolnici postavili pogrešnu – srećom pogrešnu – dijagnozu terminalne bolesti, i kako je srećan i ponovo rodjen i spreman na novi život. Obećao je da će je uskoro posetiti izrazivši i želju da bolje upozna svoja dva sestrića čijih se imena inače tog momenta nije mogao setiti.
Narednih deset dana gospodin pravnik je uživao u životu i besprekornom vidu. Osetio je da je postao nekao plemenit u ophodjenju sa ljudima poznatim i nepoznatim, da je ispunjen lepim mislima i da ga ništa više ne nervira. Postidio bi se kada bi se našao u nekoj trivijalnoj situaciji koja mu je donedavno bila nepodnošljiva i dovodila ga do besa koji je i ispoljavao. Više nije vikao na spore i neodlučne vozače u saobraćaju, na starije ljude koji za volanom deluju izgubljeno, a kojima je uvek u prolazu i kroz prozor verbalno oduzimao dozvolu. Bio je srećan.
Vid mu se malo pokvario jedanaestog dana, ali neznatno tako da nije ni primetio. Uostalom, devojka sa kojom je izašao na večeru jeste imala velike uši i on nije mogao a da ne razmišlja o tome koliko će još te uši narasti do starosti. Dve nedelje kasnije je otkazao posetu sestri. Bio je zauzet na poslu slučajevima koje je mogao prepustiti drugima, ali nije hteo. Nije imao vremena ni za majku i nije znao da bi mu se ona obradovala svaki put kada je došao, ali više nije to mogla izraziti i tako je njena sreća bila zarobljena iza pogleda koji je izgledao prazno, ali je bio ispunjen ljubavlju.
Nepuna dva meseca nakon što je pogrešna dijagnoza ispravljena gospodin pravnik je ponovo potpuno izgubio vid. Hodao je oholo, prezirao nemoćne, uzimao sa malo interesovanja žene koje su mu se davale i bez interesovanja ih zatim odbacivao. Pčelu koja je bila zalutala i pokušavala da izadje kroz zatvoreni prozor u njegovoj kancelariji je bez milosti pljesnuo, potom zgazio i ostavio na podu čistačici da je pokupi. Možda je to bila i osica, a osice su opasne, rekao je sebi.
I tako mu je svet koji je tek nedavno posmatrao sa divljenjem i zanosom opet postao jedno neugledno scensko rešenje predstave u kojoj je on bio glavni lik. I nije mu smetalo što ne vidi jer se odlično snalazio u svom mraku. I nije znao niti slutio da će mu se vid ponovo vratiti godinu dana kasnije, ali ovog puta zauvek.
Wednesday, August 22, 2018
Nezvani gost
Lezala je na plocniku potrbuske i kao potrgana, rascupana
lutka. Iako joj nije video lice, plavokosi Nikola ju je odmah prepoznao po
zelenim lakovanim cipelama koje su, iako dobro ocuvane, pripadale jednom davnom
vremenu cije su mlade generacije vec odavno osedele. U poslednje vreme je cesto
navracala u njegovu radnju i on je osetio neki cudan zal sto mu vise nece
mamiti osmeh na lice svojim neobicnim zahtevima i mladalackim duhom.
***
Sandra je ne zeleci da ceka lift trcala na cetvrti sprat i
tek kad je stigla do svog stana, osetila je da je ostala bez daha. Komsinica
preko puta je sazaljivo stavila ruke na srce bez reci iskazujuci saosecajnost i
tugu.
Vrata od stana u kome su Sandra i njena mama stanovale su bila otvorena. Sandra je usla i osetila
kako joj pod cipelama krckaju komadici stakla. Sva ogledala su bila razbijena u
paramparcad dajuci stanu neku cudnu i neprimerenu svetlucavost. Sandra je obisla
sve prostorije i svuda je bilo isto. Kupatilo, spavace sobe, hodnik...sve je
bilo polupano i razbacano i stan je izgledao kao da je bio popriste velike
borbe. Komsinica je bila cula vrisku i lomljavu i odmah pozvala policiju.
-
Nismo jos sigurni sta se dogodilo, rekao je
inspektor. Vrata su bila zakljucana iznutra i morali smo uci nasilno. Moguce je
da je napadac bio neko poznat. Neko kome je vasa majka otvorila vrata i pustila
ga da udje. Pogledajte da li je nesto odneto, neka skupocenost, novac.
Ali u stanu nije falilo nista.
-
Mislite da kradja nije motiv. Da li je vasa
mama imala neprijatelje?
-
Moja mama je bila zena od osamdeset pet godina.
To su usamljene godine i za prijatelje i za neprijatelje.
-
To su rutinska pitanja i ja se unapred
izvinjavam ako vam se cine neprimerena. Sta mi mozete reci o vasoj majci?
Sandra se zagleda u jednu fotografiju na zidu ispred njih.
Slika je bila napravljena na njen deveti rodjendan i mala Sandra je sedela mami u
krilu za stolom ispred rodjendanske torte. Mama je bila prelepa sa svojom gustom
crnom kosom podignutom u modernu pundju.
***
Pundja je i dalje dobro stajala iako je proslo nedelju
dana. Imala je najbolju frizerku, mislila je mama dok je sa osmehom gledala
sliku sa Sandrinog rodjendana. Mala vrca. Vratila je sliku na zid i odlucila da
ode u prodavnicu. Obula je svoje omiljene zelene lakovane cipele i obukla
bundu. Sezdesete su bile lude i donele su Bitlse, ali ove sedamdesete je ipak
vise volela. Jesu bile ludje, mislila je dok je zakljucavala ulazna vrata i
polako hodala ka liftu. Ljudi su bili ludji. Onaj mladic u nekim svemirskim
kolima ju je umalo udario pre dva dana na pesackom prelazu. I u prodavnici su
manje ljubazni nego nekad. Nestrpljivi. I hipika ima sve vise sa njihovim
pocepanim pantalonama. Lift se zaustavio na prizemlju i ona je jos jednom
proverila svoj izgled i zadovoljno se zaputila van. Uvek joj govore da lici na
Sofiju Loren, a ona se pravi da joj nije vazno, jer nece valjda pokazati koliko
joj znaci da bude svima lepa i da je gde god se pojavi svi pozele. Mogla je
biti glumica da je htela. Izasla je iz zgrade i osetila kako joj se hladan
novembarski vazduh nekako lepi za lice. Udahnula je duboko. Mirisalo je na
sneg.
Sat vremena kasnije, posto je kupila hleb i mleko u
prodavnici preko puta i prosla pored Nikoline sportske radnje, mama je stala ispred
velikog ogledala u hodniku da namesti kosu razbarusenu od vetra. Posmatrala je
svoje krupne zelene oci oivicene gustim crnim trepavicama kao cuvarima
smaragdnog jezera. Nasmesila se i dotakla svoju crnu kosu. Svakog dana je tako
izlazila i kad joj nista drugo nije trebalo nego da eto vidi tog slatkog
plavusana Nikolu koji je preko puta drzao prodavnicu sportske opreme. Procenila
je da Nikola ima tridesetak godina, svega 4-5 manje od nje. Bila je to razlika
koju je njena lepota cinila neznatnom i ocekivala je da ce je Nikola uskoro
pozvati na pice. Bila je sama otkad je Sandrin tata pre mnogo godina naglo i
neocekivano preminuo od srcanog udara. Zivot ide dalje, pomislila je, i mozda
mi se daje jos jedna prilika za ljubav, da volim i budem voljena. A plavusan
Nikola je pomalo i licio na njenog milog Novicu. I zato se, da bi stvorila koju
priliku da osvoji Nikolu, pocela po prvi put u zivotu interesovati za sport. Pratila
je fudbal i kosarku i, na Sandrino veliko i neskriveno cudjenje, polako osvajala
komplikovana pravila tenisa. Cak je prosle nedelje odmah po plati kupila
klizaljke. Decembar je bio na pragu a klizanje na otvorenom sa voljenim je obecavalo
topliju zimu. Nikola joj je pomogao da obuje i usnira te bele klizacke cizmice
i nekoliko puta je pitao da li su za nju. Rekao je da je led prilicno opasan i da
treba biti obazriv, a ona je vec volela
tu njegovu briznu i zastitnicku crtu. Mladic i devojka koji su u radnji probavali
skijaske kombinezone su je sa osmehom posmatrali dok je klimavo napravila
nekoliko koraka do velikog ogledala. U momentu je videla i neku staru zenu kako
je posmatra sa osmehom i odjednom nije bila sigurna da li su to bili osmesi ili
podsmesi. A nije joj bilo ni vazno. Nikola je stajao pored nje spreman da
pomogne izdaju li je klizaljke. Tog jutra se kuci vratila srecna i puna nade u
novu ljubav. Ledja su je manje bolela iako je vec godinama imala probleme koji
su se od strane familije njenog tate prenosili sa kolena na koleno kao poucne
narodne price.
Izasla je na terasu i duboko udahnula svezi novembarski
vazduh. Zaljubljenost koju je osecala prema Nikoli je jesenju hladnocu
pretvorila u blagi prolecni povetarac zacinjen mirisom procvetalih lipa. Odavno
nije bila zaljubljena i potpuno je bila zaboravila srecu i ponesenost koju dusa
opijena ljubavlju oseca. Nista joj nije bilo tesko. Ustajala je ujutru rano i
silazila nekoliko puta u radnju ne bi li prolazeci pored prodavnice sportske
opreme na jedan slatki trenutak videla Nikolu. Pre nekoliko dana je telefonom
pozvala njegovu radnju samo da mu cuje glas. Spustila je slusalicu i bila
iznenadjena kada je Nikola nju odmah posle pozvao. Kako je samo znao da ga to ona zove? Njeno
ljubavno sanjerenje grubo je prekinuto kada je odjednom preko puta ulice
ugledala Nikolu kako zagrljen hoda sa nekom devojkom. Osetila je da joj je srce
nekako cudno i bolno poskocilo dovodeci je na prag nesvestice. Nikola je imao
drugu! I nije cak ni bila lepa kao ona koja je licila na Sofiju Loren. Brzo je
usla u sobu i uputila se pred veliko ogledalo u hodniku. Nikola je imao drugu!
Kako je to moguce?! Zar nije primetio njen pogled? I osmeh? I kikot i dodir
kose? Zar ne razume govor tela?! A njeno telo je bilo lepse nego telo te neke
devojke koju je on tako nonsalantno zagrlio. I lice joj je bilo…kakvo joj je
bilo lice, vise se nije ni secala, ali sigurno nije bilo lepo kao njeno - kao
lice Sofije Loren na koju joj svi kazu da lici. A mozda jos nije kasno da
postane glumica, da pokaze Nikoli da je bolja i lepsa od te njegove bezveznjakuse.
Stala je ispred ogledala da namesti kosu i dobije potvrdu svoje lepote ali je
umesto Sofijinog lica videla lice neke ostarele zene, one iste starice koja ju
je posmatrala u radnji kad je probavala klizaljke. Kako je usla? Uplasila se te
nezvane gosce koja se drznula da je prati i kao lopov se usunja u stan, ali nje
nije bilo kad se okrenula. Nije bilo nikog. Onda se opet pogledala u ogledalo i
videla je. Ali sebe nije. Sofija Loren je nestala, a iz ogledala ju je
posmatrala ta stara baba. Imala je i ona zelene oci, ali usahle i nekako tuzne i
okruzene borama kao dubokim rovovima iz Velikog rata. Kosa joj je bila kratka i
seda. Cvrsto je zatvorila oci i onda ih ponovo otvorila nadajuci se da ce u
ogledalu videti sebe mladu i lepu, a ne tu zenu dovoljno staru da joj bude
majka. Nemoc koju je osetila kad ju je ponovo ugledala se odjednom pretvorila u
bes. Htela je da je otera, da joj podvikne da ode, da joj se makne sa ociju, da
se gubi iz njenog stana i iz njenog ogledala! Zgrabila je vazu sa obliznje
police i nekom natprirodom snagom je bacila na veliko ogledalo sa zlatnim
rezbarenim ramom. Onda je odjurila u kupatilo, ali je i tamosnje ogledalo
pokazalo tu istu staricu koju nije poznavala, a koja joj je odjednom ukrala
njeno lepo lice. Povukla je ogledalo i bacila ga u kadu. U Sandrinoj sobi je sa
police zgrabila jedan veliki kamen koji je Sandra bila donela sa mora i
atletskom snagom ga zavitlala u ogledalo koje se razbilo u hiljadu komadica. Htela
je da vristi ali joj je bes nekako zategao glasne zice i oduzimao dah. Onda je
ponovo videla svoj odraz ali sada u staklu vrata terase. Podigla je suknju i
pogledala svoje noge - nekada jake i misicave, a sada pred njom usahle i slabe
kao i oci kojima ih je posmatrala. Pomislila je na klizaljke koje je pre nekoliko
dana kupila i sakrila u orman. I na Nikolu i njegovu mladu devojku. Mislila je
na bol koji se od srca sirio i postajao sve jaci i koji je kao snaznim rukama
gusio i oduzimao dah. Glava ju je zabolela toliko da je samu sebe rasirenim
dlanom udarila u slepoocnicu ne bi li nekako tu bol isterala. Pala je na pod, a u
staklu balkonskih vrata su je opet docekale te usahle oci koje nisu bile njene.
Postojao je samo jedan nacin da se resi te starice koja joj je ukrala nadu. Izasla
je na terasu i pogledala dole u ljude koji su izgledali sasvim sicusno sa
visine cetvrtog sprata. Onda se nagnula preko ograde i kao ptica se prepustila
hladnom vazduhu dok ju je zemlja vukla k sebi. Neki zenski glas je vrisnuo.
***
Par nedelja posle nemilog dogadjaja, policijski inspektor koji
je radio na slucaju se Sandri izvinio jer pocinilac zlocina nad njenom mamom nije
pronadjen i nije bilo izleda da ce ikad biti. Rekao je da se ocigledno radilo o pravom profesionalcu koji je zataskao sve tragove i nije ostavio ni najmanju
mogucnost da bude uhvacen. Stanari zgrade su redom ugradjivali najsigurnije brave
i cak iz inostranstva narucili najmodernije kamere koje ce u zgradi biti postavljene
da samim prisustvom obeshrabre lopove namernike i sve druge.
Bio je kraj decembra kada je Sandra u maminom plakaru
pronasla kutiju sa klizaljkama. Kako je Sandrin rodjendan bio nekoliko dana pre
toga, ona je pomislila da je to bio rodjendanski poklon za nju, i poslednji koji
ce ikada od svoje mame dobiti. Zagrlila je klizaljke kao da grli majku i
odlucila da njoj u cast i nauci klizati iako se zbog zimogrozljivosti nikad
nije bavila zimskim sportovima. Klizaljke su joj bile tesne pa je uz racun koji
je bio ostao u kesi sisla u sportsku radnju preko puta ne bi li ih zamenila za
veci broj. Sarmantni plavokosi prodavac je Sandru prepoznao kao cerku svoje ceste
i drage musterije za koju je rekao da je bila prava dama i sigurno prelepa u
svojoj mladosti. Posto je cuo Sandrinu odluku da nauci da kliza i potpuni
nedostatak iskustva u istom, kavaljerski se ponudio da joj bude instruktor. Nedugo
posle toga, na otvorenom klizalistu velikog grada, rodila se nova ljubav.
Labels:
beletristika,
kratke priče,
ljubav,
short story
Tuesday, June 12, 2018
Mrak
Dao je izjavu, a onda dozvolio medicinskom radniku da mu pogleda koleno koje ga cak nije ni bolelo jer je bio unapred zasticen lekom protiv bolova koji je redovno pio ujutru i u kasno poslepodne. Odbio je ponudu da bude otpracen kuci i polako se sa svojim zlatnim retriverom zaputio van obezbedjenog prostora i prema svojoj zgradi. Cuo je komsije kako medju sobom govore da su znali da ce se jednog dana tako nesto dogoditi. Cuo je i rajsferšlus koji je zatvoren u jednom dugackom potezu pre nego je telo ubaceno u ambulantna kola i vrata zatvorena. Polako i stapom ispitujuci put pred sobom, koracao je poznatom stazom prema svom stanu. Iz obliznjeg kafica se cuo prijateljski zamor i neka zabavna pesma o zaljubljenima. Pozeleo je da popije kafu.
***
Nekih mesec dana ranije, bio je cika Dule zadremao na svojoj omiljenoj fotelji ispred televizora dok su se iguane suncale na Galapagosu. Voleo je dokumentarne emisije o zivotinjama ali ne toliko da se odupre slatkom popodnevnom snu. Probudio ga je zamor ispred zgrade i posto komesanje nije prestajalo, ustao je da pogleda sta se zbiva. Odmah je naslutio sta se dogodilo, a jedan pogled kroz odskrinutu zavesu je potvrdio njegove sumnje. Policija je pravila zapisnik. Dvojica su bila i jednog je prepoznao, ali mu se nije secao imena jer je sam vec odavno bio u penziji. Znao je i da ce nasilnik uskoro biti uhvacen i izveden pred tuzioca. Mozda ce mu biti odredjeno zadrzavanje do 24 sata. Toliko da se odmori. I onda ce biti pusten. Posmatrao je medicinske radnike kako vec treci put u poslednja dva meseca unose njegovu komsinicu Jagodu u ambulantna kola. I posto cika Dule vise nije mogao da gleda patnje te drage devojke koju je poznavao otkad ju je mama pre skoro 30 godina donela iz porodilista, on je odlucio da postane slep. U njegovim godinama vid je slabio brzo. Sociva koja je kao mladji nosio je vec odavno zamenio naocarima jer su mu bile udobnije. Dioptrija se vremenom povecavala i stabilizovala kada je dostigla pozitivnih tri koma pet. Za njegove godine, ili uzrast, kako je voleo da kaze svom doktoru, to uopste nije bilo lose. I trajalo je sve do tog suncanog majskog poslepodneva kada je kroz moderni dvogled koji je jedne davne zime dobio na poklon za dvadeset godina sluzbe, video podlive na mladom i milom licu lepe Jagode. Sutradan je otisao kod doktora i pozalio se da mu je vid znatno popustio. Doktor, inace cenjeni oftalmolog, ga je pregledao i nije nasao nikakve nove fizicke promene u cika Duletovim ocima. Ali posto je ovaj tesko i pogresno citao i najkrupnija slova na tabli a brojeve skrivene u bojama nikako nije razaznavao, doktor mu je prepisao neke nove mocne kapi i naocare u narodu poznate kao djozluci. Ali cika Duletov vid nije odustajao od pogorsanja. Dve nedelje kasnije na kontroli, cika Dule je odresito i pozivajuci se na svoje poodmakle godine odbio doktorov predlog da ode na snimanje glave i zadovoljio se time da dobije besplatan pomocni stap i zvanicnu potvrdu da je slep. Dobio je i dresiranog psa sa kojim se odmah sprijateljio i izlazio u popodnevne setnje. Ispod zgrade je bio parkic i sumarak u kome se deca vec odavno vise nisu igrala i gde su se povremeno, znao je, vrsile ilegalne transakcije neke tamo trave, ali njega to nije interesovalo, a nije ni video jer je bio slep. Mladi bokser, koji je samo tri nedelje ranije svoje umece pokazao na licu njegove drage komsinice Jagode, je slobodan i ponosit setao po kraju. I jos joj ni modrice na licu nisu izmenjale sve boje do potpunog nestajanja, a vec je bokser nosio cvece u zahtevanju nove sanse. Bila je u parkicu klupica na kojoj je cika Dule odmarao i uzivao u cvrkutu ptica. I razmisljao je kako da uradi to sto je jos prosle zime bio naumio da uradi i sto je pre tri nedelje postalo cvrsta odluka. Bio je resen i spreman ali mu se bokser nikako nije ukazivao. Sve dok jednog blagog predvecerja i potpuno neocekivano, u tom parkicu bez dece, pred klupicom na kojoj je slepi cika Dule sedeo i slusao vrapce koji su se spremali za spavanje, stadose neki mladic na vespi i omrazeni bokser. Pogledali su u slepog starca koji je nepomicno sedeo na klupi i odlucili da nema potrebe traziti drugo mesto za izvrsenje svoje robno-novcane razmene. Mladic je uzeo novac i brzo se odvezao iz parkica. Bokser je svoju kesicu stavio u dzep. Slepi starac je ustao, spotakao se i pao. Stap mu je odleteo iza boksera koji se okrenuo da ga dohvati. Tada je cika Dule iz dzepa izvukao pistolj i sa tri hica poslao boksera u nepovratni mrak. Onda je ponovo seo na klupicu i pozvao policiju. Imao je direktan broj stanice u kojoj je nekada davno i sam radio na zastiti pravde. Rekao je da su se culi pucnji, da je slep, da je hodao i spotakao se na telo. Policija se brzo pojavila na mestu zlocina, a uz policiju i radoznale komsije koje su potvrdile da su videle mladica kako se na motoru brzo udaljava posle pocinjenog ubistva. Zvanicni osumnjiceni nije pronadjen, ali je parkic nedugo zatim ponovo postao omiljeno mesto mladih mama i njihove decice. I cika Dule je cesto setao i uzivao u duhu te ciste mladosti koja je ponovo zracila parkom. Uzivao je u umilnoj pesmi vrabaca i poneke svrake i zelenoj boji koja se u nijansama od najsvetlijeg smaragda do najzasenjenije mahovine razlivala po parkicu. I onda bi svoje tamne naocare spustio nize na nos i uzivao jer zelena je oduvek bila njegova omiljena boja. Boja koja odmara oci.
***
Nekih mesec dana ranije, bio je cika Dule zadremao na svojoj omiljenoj fotelji ispred televizora dok su se iguane suncale na Galapagosu. Voleo je dokumentarne emisije o zivotinjama ali ne toliko da se odupre slatkom popodnevnom snu. Probudio ga je zamor ispred zgrade i posto komesanje nije prestajalo, ustao je da pogleda sta se zbiva. Odmah je naslutio sta se dogodilo, a jedan pogled kroz odskrinutu zavesu je potvrdio njegove sumnje. Policija je pravila zapisnik. Dvojica su bila i jednog je prepoznao, ali mu se nije secao imena jer je sam vec odavno bio u penziji. Znao je i da ce nasilnik uskoro biti uhvacen i izveden pred tuzioca. Mozda ce mu biti odredjeno zadrzavanje do 24 sata. Toliko da se odmori. I onda ce biti pusten. Posmatrao je medicinske radnike kako vec treci put u poslednja dva meseca unose njegovu komsinicu Jagodu u ambulantna kola. I posto cika Dule vise nije mogao da gleda patnje te drage devojke koju je poznavao otkad ju je mama pre skoro 30 godina donela iz porodilista, on je odlucio da postane slep. U njegovim godinama vid je slabio brzo. Sociva koja je kao mladji nosio je vec odavno zamenio naocarima jer su mu bile udobnije. Dioptrija se vremenom povecavala i stabilizovala kada je dostigla pozitivnih tri koma pet. Za njegove godine, ili uzrast, kako je voleo da kaze svom doktoru, to uopste nije bilo lose. I trajalo je sve do tog suncanog majskog poslepodneva kada je kroz moderni dvogled koji je jedne davne zime dobio na poklon za dvadeset godina sluzbe, video podlive na mladom i milom licu lepe Jagode. Sutradan je otisao kod doktora i pozalio se da mu je vid znatno popustio. Doktor, inace cenjeni oftalmolog, ga je pregledao i nije nasao nikakve nove fizicke promene u cika Duletovim ocima. Ali posto je ovaj tesko i pogresno citao i najkrupnija slova na tabli a brojeve skrivene u bojama nikako nije razaznavao, doktor mu je prepisao neke nove mocne kapi i naocare u narodu poznate kao djozluci. Ali cika Duletov vid nije odustajao od pogorsanja. Dve nedelje kasnije na kontroli, cika Dule je odresito i pozivajuci se na svoje poodmakle godine odbio doktorov predlog da ode na snimanje glave i zadovoljio se time da dobije besplatan pomocni stap i zvanicnu potvrdu da je slep. Dobio je i dresiranog psa sa kojim se odmah sprijateljio i izlazio u popodnevne setnje. Ispod zgrade je bio parkic i sumarak u kome se deca vec odavno vise nisu igrala i gde su se povremeno, znao je, vrsile ilegalne transakcije neke tamo trave, ali njega to nije interesovalo, a nije ni video jer je bio slep. Mladi bokser, koji je samo tri nedelje ranije svoje umece pokazao na licu njegove drage komsinice Jagode, je slobodan i ponosit setao po kraju. I jos joj ni modrice na licu nisu izmenjale sve boje do potpunog nestajanja, a vec je bokser nosio cvece u zahtevanju nove sanse. Bila je u parkicu klupica na kojoj je cika Dule odmarao i uzivao u cvrkutu ptica. I razmisljao je kako da uradi to sto je jos prosle zime bio naumio da uradi i sto je pre tri nedelje postalo cvrsta odluka. Bio je resen i spreman ali mu se bokser nikako nije ukazivao. Sve dok jednog blagog predvecerja i potpuno neocekivano, u tom parkicu bez dece, pred klupicom na kojoj je slepi cika Dule sedeo i slusao vrapce koji su se spremali za spavanje, stadose neki mladic na vespi i omrazeni bokser. Pogledali su u slepog starca koji je nepomicno sedeo na klupi i odlucili da nema potrebe traziti drugo mesto za izvrsenje svoje robno-novcane razmene. Mladic je uzeo novac i brzo se odvezao iz parkica. Bokser je svoju kesicu stavio u dzep. Slepi starac je ustao, spotakao se i pao. Stap mu je odleteo iza boksera koji se okrenuo da ga dohvati. Tada je cika Dule iz dzepa izvukao pistolj i sa tri hica poslao boksera u nepovratni mrak. Onda je ponovo seo na klupicu i pozvao policiju. Imao je direktan broj stanice u kojoj je nekada davno i sam radio na zastiti pravde. Rekao je da su se culi pucnji, da je slep, da je hodao i spotakao se na telo. Policija se brzo pojavila na mestu zlocina, a uz policiju i radoznale komsije koje su potvrdile da su videle mladica kako se na motoru brzo udaljava posle pocinjenog ubistva. Zvanicni osumnjiceni nije pronadjen, ali je parkic nedugo zatim ponovo postao omiljeno mesto mladih mama i njihove decice. I cika Dule je cesto setao i uzivao u duhu te ciste mladosti koja je ponovo zracila parkom. Uzivao je u umilnoj pesmi vrabaca i poneke svrake i zelenoj boji koja se u nijansama od najsvetlijeg smaragda do najzasenjenije mahovine razlivala po parkicu. I onda bi svoje tamne naocare spustio nize na nos i uzivao jer zelena je oduvek bila njegova omiljena boja. Boja koja odmara oci.
Labels:
beletristika,
kratke priče,
krimi priča,
osveta,
short story
Monday, March 19, 2018
Čistač ulice
Krstić snajperskog nišana
je pratio devojku sa divljom kosom dok je prelazila ulicu i hodala prema
kontejneru. U ruci je drzala kesu sa djubrem. Bila je to kesa iz prodavnice –
obična, bela, plastična – koja ce trajati i tvrdoglavo
postojati i kad se ostalo djubre raspadne i stopi sa zemljom. Devojka baci
svoju punu kesu na gomilu i krene natrag.
Imala je lepo sveze lice. Nije bila
nasminkana i to je samo isticalo njenu mladost i prirodnu nesavrsenu lepotu.
Takva lepota je nekada davno bila cesta ali je vremenom postala obelezje onih
koji nemaju, a svi su zeleli da imaju ili da izgleda kao da imaju i devojke su
se dovijale kako su znale da sebi priuste taj jedan isti nos i jedna ista usta.
Sve su licile jedna na drugu u tom morbidnom moru istih izoblicenih lica i zato
je prirodno, pegavo lice devojke sa divljom kosom ucinilo da Branired pomeri
prst sa okidaca i posmatra je dok se nije izgubila iz vida. Onda je nisan
vratio na kontejner preko puta i ugledao muskarca srednjih godina koji je sa
punom kesom u ruci stao pored gomile nabacanog djubra. Muskarac je pogledao okolo kao da se premislja da li da baci kesu
ili ne. Oklevao je. Onda je pogledao gore u prozore i terase visoke zgrade
preko puta ulice. Onda iza sebe. Onda je bacio svoju kesu na vrh te piramide
smeca i dok se ona kotrljala niz prljavu gomilu njega je metak pogodio u srce i
on je pao. Kesa se zaustavila pored njegovog tela. Neka zena je vrisnula. Ljudi
u neposrednoj blizini su se razbezali kao bubasvabe na svetlu. Jedan zagadjivac
manje, pomislio je Branired i odlozio snajper.
Sve je pocelo pre osamnaest dana
kada je Branired seo da u kuhinji pored otvorenog prozora i uz opojan miris procvetalih
lipa duz trotoara pojede svoj omiljeni sendvic. Desilo se da je bas tada
prolecni povetarac poneo sa sobom oblak smrada sa obliznjeg kontejnera za dubre
koji se vise nije ni video od prepunih kesa koje su ga davile sa svih strana.
Branired je ustao i zatvorio prozor. Pogledao je preko puta ulice u to ruglo
ljudskog delovanja, nuspojavu svakodnevnog zivota koja se donedavno otklanjala
nocu dok svi spavaju i mitski nestajala negde van grada, u nekom vilajetu za
koga je malo ko znao gde se nalazi. Sad je taj vilajet bio pun, fabrike za
preradu zatvorene, a gradska cistoca je postala uspomena iz nekog boljeg
vremena o kojoj se pripovedalo deci. Gradonacelnik je svakodnevno izjavljivao
da grad radi na dogovoru o izvozu smeca sa jednom stranom drzavom i da je
higijenska situacija u gradu na vrhu liste njegovih prioriteta. Izvoz smeca,
rekao je gradonacelnik i to je zvucalo kao neki poslovni uspeh koji ce povecati
nacionalni dohodak. Radio i televizija su stalno ponavljali njegovu molbu
gradjanima da svoj otpad pakuju u cvrste kese i nose na odredjenu privremenu deponiju
van grada. I Branired je nosio. Nosili su i mnogi drugi, mozda cak i vecina,
ali je smece ostalih bilo dovoljno da grad postane jedna velika deponija i samo
su strogi zakoni mogli da zaustave prljavce i nateraju ih da se ponasaju
ispravno u kriznom vremenu. Savesni gradjani, oni koji su svoje otpatke sami
odnosili van grada, su pozivali na cistocu, ali su bili ismevani a povremeno
cak i gadjani raznim oblicima djubra. A kao zivotinjske vrste koje se brzo
mnoze a nemaju prirodnih neprijatelja, djubre se gomilalo. O tome je Branired
razmisljao kada je ispred njegovog prozora proletela kesa puna raznih otpadaka
bacena sa nekog viseg sprata i pala na travnjak. I tada je Branired, od malih
nogu borac za pravdu, odlucio da se umesa u ta necista posla i usmeri aljkavo
gradjanstvo na cisti put. Kupio je snajpersku pusku na crnom trzistu i namestio
je na stolu svoje trpezarije ciji je prozor gledao na ulicu sa kontejnerom i
lipu koja je pocela da vene. Prvi je pao neki dežmekasti covek iz zgrade preko puta koga je povremeno vidjao
kako seta psa, velikog i cupavog i neke mu nepoznate vrste. Branired je tada
brzo uklonio snajper i zatvorio prozor. Naslonio se na zid i osetio da mu se
ruke tresu. Zatvorio je oci i ubedio sebe da je borba za pravdu i cistocu teska,
ali opravdana.
Svakodnevno je menjao polozaje,
uglavnom nalazeci stare napustene kuce, gradjevine zapocete pa ostavljene i cak
krovove stambenih zgrada. Misteriozni čistač ulica - kako su ga nazvali na
lokalnom radiju, je postao glavna vest i konfliktni heroj cistih koji su u isto
vreme osudjivali ubistva i divili se njegovom buntu. Kako su dani prolazili,
Braniredu su se ruke sve manje tresle posle povlacenja okidaca, a ljudi koje je
obarao pored kontejnera su postajali sve manje ljudi a sve vise glineni
golubovi koji postoje da bi bili oboreni. Na vestima su javljali da se potraga
za cistacem nastavlja ali i da sve vise gradjana posecuje deponiju. Grad je bio
cistiji.
Jedne veceri kasno, Branired je u
prodavnici preko puta sreo devojku sa divljom kosom. Pomogla mu je da pokupi
narandze koje su se otkotrljale sa gomile dok ih je birao. Zvala se Ana.
Govorila je tiho i odmereno, a kad se
nasmesila Branired se zaljubio. Laganim korakom se vratio kuci i razmisljao
kako ce je sledeci put kad je sretne pozvati na kafu. Vecerao je i sredio
kuhinju. Izvadio je punu kesu iz kante za djubre, cvrsto je vezao i poneo na
terasu gde je odlagao kese koje je nosio na deponiju. Terasa je bila mala i
kese su se nagomilale jer zauzet poslom i ciscenjem grada od prljavih, sâm nije imao vremena za odlazak na
deponiju. Pogledao je preko puta na kontejner i gomilu djubra. Zahvaljujuci
njemu, piramida nije rasla. Zahvaljujuci njemu. Ne zakonima ni gradskim ocima
ni policiji ni vlastima ni bio kome drugom nego njemu. On je na duši nosio sve te ljude koje je u
poslednje dve nedelje pokosio a prestao da broji kod dvanaestog. Njega je
policija trazila. Njega koji se borio za cistocu a sada stajao na svojoj maloj
terasi okruzen djubrem i mravima koji su otkrili probusenu kesu. Tako je
Branired, borac za cistocu grada i visoku gradjansku svest odlučio da sebe nagradi odlaganjem kese
na kontejner. Zgrabio je onu sa mravima i uputio se van. Sigurnim korakom je
gazio preko ulice osecajuci se nadmocno u odnosu na komsiju koji je bojazljivo
prisao kontejneru, brzo bacio kesu i pobegao u mrak. Branired je polako spustio
svoju kesu na dno piramide smeca i krenuo natrag. Zastao je da propusti jedan auto
i odjednom je na svojim grudima u predelu srca ugledao crvenu tacku. Pomerala
se levo, desno i gore-dole i onda postala stabilna. Branired je pogledao u
prozore preko puta ulice i na drugom spratu ugledao snajpersku cev. Da je mogao
usporiti snimak video bi i metak kako nezaustavljivo leti prema njemu sa svojim
spicastim vrhom nalik na minijaturnu raketu. Levo rame mu se trglo unazad kao
da ga je neko gurnuo a toplina koja se potom razlila po celom telu dovela ga je
do iznemoglosti. Seo je na kese sa djubrem i pogledao opet u pravcu terase.
Snajperska cev je nestala. Na prozoru je bila Ana, lepsa nego ikada. Zatvorio
je oci i ugledao je kao onog prvog suncanog dana kada je divlje kose prelazila
ulicu. Ali dan vise nije bio suncan. Magla se spustala polako i obavijala Anu
sve vise i vise, dok sve nije postalo belo.
Branired se iznemogao ispruzio na
trotoaru pored kontejnera. Pitao se da
li ga je Ana prepoznala. I da li joj je ovo bio prvi put. Pitao se da li je iskljucio
šporet kad je izasao iz stana.
Pitao se ko peva tu pesmu koja se orila iz automobila koji je prolazio, pesmu o
devojkama koje u letnjim haljinama mirisu na smolu. Pitao se koji je datum i
nije mogao da se seti. A onda se više
nije pitao ništa.
Labels:
beletristika,
kratke priče,
krimi priča,
short story
Subscribe to:
Posts (Atom)