Saturday, July 29, 2023
Tomejto turisti
Sunday, July 16, 2023
Lopovi i žace
Tuesday, December 13, 2022
Jedna draga persona non grata
Sunday, October 9, 2022
Babilonska zabava
Bilo je u toj sceni nečeg felinijevskog. Narocito ako se zamisli u crno-beloj tehnici, makar taj početak...Stigne u tiho nedeljno poslepodne, u našu malu varoš luna-park i dok se njihov otrcani karavan uz polurazumljivu najavu preko razglasa polako kreće uz Bratislave Petrović, mi deca istrčavamo na ulicu da ih pozdravimo i pratimo do Vašarišta gde će oni znalački na neravnom terenu podići ogroman ringišpil. Bilo je tu i drugih igara i raznih nekih skalamerija, ali je taj veliki ringišpil nesumnjivo bio kralj zabave. I raspale muziku do daske, sećam se - Boney M - i dan-danas kad čujem By the Rivers of Babylon, ja pomislim na ringišpil. Poslednji dinar smo davali za krug. Istresali džepove, jedni drugima pozajmljivali koliko smo mogli i vrteli se dok potpuno ne iscrpimo trezor. U tim danima Vašarišta (kasnije je zabava kampovala na pomoćnom terenu Kopaonika) mi smo imali izmedju 7 i 13 godina. Pazili smo se sami i pazili smo jedni druge. I nikad niko od naših roditelja nije došao u taj luna park: ni da vide gde smo, ni šta radimo, ni da li je opasno to što radimo. Evo novčanica rudara i marš napolje. A vrte se ringišpili i dalje. Deca, odrasli, mali, veliki, sede i uredno se voze - okreću se oko ringišpilske ose poslušno, onako normalno. Mi se naravno nismo vozili normalno, jer je tada glavna fora bilo "bacanje". Ko sedi u prednjoj korpi, a ko u korpi iza - sve je to bilo vrlo važno i po dogovoru. I kad se korpe razlete, mi smo još mnogo pre nego što će nas nastavnica Andja učiti fizici, znali da se pravilno trgnemo i uplovimo u centrifugalna nebesa, dovoljno da se onda silovito obrušimo prema prednjem koji sa ispruženom rukom čeka da se uhvatimo, zapletemo, raspletemo i onda zadnji uhvati prednju korpu, stopala nasloni na sedište i svom snagom žilavih kvadricepsa zavitla tu prednju korpu u orbitu. To je bila zabava koja je trajala 2-3 nedelje koliko bi se luna park kod nas zadržao. Onda bi karavan otišao u neko drugo srećno malo mesto, a mi smo se vraćali našim brdima i još uvek poštovanoj Graševci, gde smo nastavljali avanture pod krilom slobode koja je bila najnormalniji deo našeg bitisanja...ali to je već neka druga priča.
Sunday, June 19, 2022
Neka bije, neka bije, lopta u ruci nije
Odmah se znalo ko za koga navija. Nosile su se na letnje ulične stadione zvezdaške i partizanovske lopte, pa se jednom igra crveno-belom, drugi put crno-belom, pa sve tako dok se klupski grbovi, Borovnica, Muslin, Šestić, Klinčarski i Prekazi ne izližu do neprepoznatljivosti. A Kolonijal prodavnica se u to vreme nalazila pored Gvozdenove kasapnice (koja je kasnije postala Pedjin kafić, a sad je možda i nečija kladionica, ako se prate trendovi...), pre nego što je, kao po kazni, premeštena u poslednji lokal u nizu u glavnoj ulici, iliti prvi do crkve, dokle korzo štrafta nije dopirala, tamo dole pored Mode. Uglavnom, u to zlatno doba Kolonijala u samom centru, radila je tu tetka Jola Marković, sa njenim slatkim osmehom i prijatnim glasom i spremna da uvaži i nas klince koji smo kod nje dolazili da kupimo onu treću loptu koja se pravila da je Mikasa za vaterpolo. Kolonijal je inače imao dugačke, drvene tezge koje su u obliku velikog ćiriličnog P, tj pravougaonika bez jedne strane, delile mušterije od dragocenosti na policama koje su potpuno prekrivale zidove na kojima nije bilo prozora. I uz mekani patos, kod tetka Jole je bilo kao da udješ u neki kaubojski salun gde ona može niz šank da gurne onaj Zlatne Kapi sokić od narandže sa medvedićem, i da ga sklizne na drugi kraj tezge pravo u dečju šaku, dok u pozadini Tomislav Čolović menja Morikonea koji je na godišnjem odmoru. Nije ona to tako radila, ali scenografija je bila takva. Ne sećam se koliko je lopta koštala, ali novčanice su bile mnogo lepe. I onda sa novom loptom kvazimikasom, izadjem iz tog lepog, trgovačkog saluna, a srce se sve tumba od sreće. Lopta nova, čista, miris one nove plastike - Jugoplastike, pa kad je tresneš o asfalt ona odzvanja, samo peva. I danas su novčanice lepe, a prodavnice su velike i svakakve lopte nude, ali mi se nekako čini da ih se ne nosi ulicom sa onim izrazom sreće i jedva-čekanjem da se ta sreća sa drugarima podeli čim pre. A to je tek šteta.
Saturday, October 24, 2020
Tri žene
Visoke
i pod toplim suncem poluosušene stabljike trave. Nečija suknja boje sleza
koja lagano leprša pod popodnevnim povetarcem. Mala sam i pogled mi doseže do visine
kukova tih velikih ljudi. Ima ih puno i stoje tiho i ozbiljno dok pop govori nešto što ne razumem. Svetlo se
probija izmedju njih uz omamljivu toplotu. Leto. Šapati su pronosili da je bila
mlada. Meni to nije značilo, jer sam bila dete i meni su svi oni bili stari, a
neko ko je imao ćerku stariju od mene i stariju čak i od mog brata nije baš
mogao biti toliko mlad. Ali ipak sam osećala tu tugu koja je odzvanjala u
tišini i pojačavala se tim šapatima koji su žalili mladu ženu. Ta mladost
odraslih ljudi je deci nedokučiva, jer deci su mlada samo deca, a svi odrasli
su manje ili više stari. Ne znam kako se zvala ta mlada žena i dok ovo pišem
nemam koga da pitam. Ali ćerka joj se zvala Sneža, a muž čika Ciga. To znam.
Zašto sam ja malecka bila na tom tužnom skupu odraslih ljudi, ne znam.
Verovatno su svi došli i nije bilo nikog da me čuva. Ali te suknje boje sleza
se sećam. I tuge koju sam osećala ne toliko prema toj ženi koju nisam baš poznavala,
nego prema njenoj ćerki koja je izgubila mamu. A čika Ciga je imao divne ruže.
I onda nekoliko godina kasnije, pevale su Lepa Lukić i Hanka Paldum u Domu
kulture. I na kraju koncerta mene uz čika Cigin blagoslov, pošalju žene iz
biblioteke da preko parka kod njega uberem buket ruža i donesem za Lepu koja je
bila glavna zvezda i koliko se sećam, nekako povezana sa našim lokalnim
podnebljem. I uberem ja jedan veliki buket, ne mareći za trnovitu odbranu koje
su pružile i pitajući se da li su te ruže stvarno njegovih ruku delo ili jedna
cvetna zaostavština njegove žene od onog tihog letnjeg poslepodneva. I otrčim
nazad preko parka, ruže za malo pa veće od mene. A oni stoje svi na bini i nešto
ćaskaju. A ja pravac ispred Hanke i pružim joj buket. I sećam se da su me svi
pogledali upitno, jer Lepa je tu bila Elvis i ruže su naručene za nju. Naravno
da je trebalo podeliti buket. I da me nisu toliko izbole te cvetne lepotice,
verovatno bih to i uradila. Ali nije bilo vremena, a Hanka je sa njenom plavom
kosom izgledala kao neka Barbarela koja je bila super heroj mog ranog detinjstva i buket je njoj otišao sam. I pitala me mama kasnije kad smo već otišli kući zašto
nisam ruže dala Lepi kako je čika Ciga bio naručio. Ali ja više volim Hanku,
sećam se da sam rekla.
Wednesday, September 2, 2020
Tetka Ankica
Tetka Ankica je u to vreme bila bliska prijateljica moje mame. Isto je bila i sestra čika Ace Nedovića i tetka - Minje i Viktora, koje tada nisam poznavala. Tako je to u mom sećanju. Neki put se bojim da me ne prevare ta sećanja i upišu se kao istina koja nije. Uglavnom, tetka Ankica je bila jedna od onih osoba koje ličnošću i stilom prerastu ustaljene norme varošice i tako štrče i šetaju poznatim ulicama kao neki ekstravagantni likovi iz autorskih francuskih filmova. Visoka pundja kao u Nefertiti, visoka i tanka ona u teget-belim kombinezon pantalonama na štrafte, naočare za sunce à la Džeki O. Ustvari, cela jedna Odri Hepbern u filmu Doručak kod Tifanija. I za mene je ona bila samo simpatična prijateljica moje mame sve dok jednog toplog, rano-jesenjeg popodneva nismo nas tri zajedno otišle u Borovo da mi mama kod čika Mihajla kupi cipele za školu. Mekani zvuk koraka na drvenom patosu i miris kože. Izbor skroman, ali dobrog kvaliteta. Bile su tada moderne cipelice kao baletanke, sa tankim kaišićem oko članka, teget, kožne. Lepe su bile i nosile su se sa belim dokolenicama, kao heklanim. I ja sam htela takve, ali kad sam ih probala, nekako se nismo složile. I onda sam odabrala jedne druge – duboke, na navlačenje, kože šerbet-karamel boje i sa žutim, gumenim djonom. Problem je bio što su to bile cipele ’za dečake’, a ne baletanke u kojima je nemoguće, ili makar vrlo teško, popeti se na drvo i trčati po šumi ili šutirati loptu. I dok su se cipele, koje su se pripadajući suprotnom polu polako udaljavale od mene, sećam se tetka Ankice kako kaže "Pa šta, ako se njoj dopadaju, šta ima veze što su muške. Kupi joj, to su samo cipele. A i lepo joj stoje." I na blago negodovanje moje glamurozne mame i otvoreno čudjenje sedog čika Mihajla, bela kutija sa dubokim cipelama se stvori kod mene u naručju. I onda izlazimo iz radnje, a ja gledam u svoju modnu saučesnicu kao u narodnog heroja. Da li te iste godine ili sledeće, ne znam više tačno, datuma se sećam kao 31. oktobra – tetka Ankica je umrla. Naglo, neočekivano, prerano. Sutradan poslepodne oproštaj, idu odrasli. Dan hladan, suv, vetrovit. Tišina. Stojim kod parka i posmatram pustu ulicu Bratislave Petrović kako se penje do pijace i nestaje u stopljenom, ledenom sivilu neba i asfalta. Na nogama mi moje drage cipele.
Sunday, July 19, 2020
Stari bazen, novi bazen
Wednesday, May 6, 2020
Kjaroskuro
Jova Dibra je stanovao u jednoj sobi nekoliko kuća niže od nas, u kući koja je inače pripadala Živadinu Lukiću koga pamtim kako sedi na traktoru. Bila je to prostorija koja je posle mnogo proleća bez krečenja bila sva pocrnela od dima što cigareta, što drva i uglja. I sve je u toj sobi izgledalo kao da na sebi ima prst prašine: šporet stari i škripavi, sto, stolica, krevet čini mi se sa metalnim ramom. A svetlo sa ulice je kroz prašnjavi prozor seklo tu čadj kao na platnu Karavadjo.
Ja ne znam ništa o Jovi Dibri. Zašto je tako živeo, da li je negde imao porodicu, čime se bavio, kome se zamerio, kome nije, kako je proveo mladost, ni kada se doselio u taj čadjavi sobičak. Ne znam mu čak ni prezime. Prodje mi tako kroz misli neki put kad se setim stare ulice, još pre nego što su posadjene lipe koje su onda porasle i razvile divne krošnje, da bi onda bile posečene, kažu zbog korenja. Jova Dibra je kod nas imao namenjenu svoju šerpicu. I često bi nedeljom, moja mama kad skuva nedeljni ručak, napunila tu šerpicu i poslala mene da mu odnesem. I više se ne sećam koliko je to trajalo, ni koliko je Jova Dibra trajao, ali došeta mi u misli tako, ponekad. Prodje pored vage sporo nogu pred nogu oslanjajući se na štap, kratko i nenametljivo, čisto da se ne zaboravi skroz, kao da nikad nije ni bio.
Sunday, January 26, 2020
Očuvanje MATERnjeg jezika
Friday, December 6, 2019
Baja iz Smedereva
Tuesday, November 26, 2019
LOPTANJE
Tuesday, November 19, 2019
SUTRA
Pogledom ju je pratio dok se nije sasvim izgubila iz vida. Osetio je da se ona zaboravljena ploča okreće, igla spušta na početak i muzika ponovo počinje da svira.
Wednesday, October 30, 2019
BAJKA O DUHU
Saturday, October 19, 2019
BAL BEZ MASKI
Uzela je hrpu pošte koju je na povratku s posla pokupila u sandučiću i nezainteresovano počela da lista koverte. Računi i obračuni, izvodi, reklame. Stvari koje je manje-više znala i druge koje je nisu ni interesovale. Sve dok nije stigla do te koverte. Onda je ostale spustila na sto i u ruci zadržala samo to jedno pismo. Bila je to bela koverta, sasvim obična, osim što je u gornjem levom uglu imala grb gradskih vlasti, a gradske vlasti niko nije voleo. Pogledala je u svog muža koji je sedeo u delu sobe koji je služio kao dnevni boravak. On je na velikom ekranu koji je pokrivao cela tri zida od poda do plafona, sa nepodeljenom pažnjom pratio fudbalsku utakmicu. Sedeo je na rotirajućoj fotelji u sredini sobe i okretao se s njom prateći loptu i igrače koji su na ekranu bili u prirodnoj veličini. Sa njenog mesta u trpezariji izgledao je kao da sedi na terenu. Mrzela je fudbal, a i taj televizor koji je nekako činio da sve u njenom životu izgleda malo i besmisleno. Polako je otvorila kovertu i uz teški, iako jedva čujni, uzdah izvadila pismo od elegantnog, linenog papira savijenog na tri. Pismo je bilo kratko i njene su oči brzo i hladno prešle preko tih nekoliko redova.
- Dobili smo poziv, rekla je glasom koji je ličio na tužan, ali je ustvari izražavao razočarenje i pobedjenost.
- Kakav poziv?
- Za ovogodišnji bal bez maski.
Pucnuo je prstima desne ruke i ton na televizoru se isključio. Ona je spustila pismo na sto i otišla u kuhinju koja se nastavljala na trpezariju. Uključila je mašinu za kafu. Posmatrao ju je kako iz gornje police uzima grancle i slaže ih na tanjirić da se posluži uz kafu. Te grancle je uvek jela kad je bila uznemirena.
- Kad je bal?
- Za mesec dana.
- Možda prodjemo.
Pogledala ga je kao poslednju budalu.
- Nikad niko nije prošao.
- Komšije iz dvadesetpetice jesu.
- Bili su kod mene na testiranju prošle godine. Oboje imaju koeficijent inteligencije ispod sedamdeset.
- Blago njima, rekao je sasvim iskreno. Onda se setio.
- A tvoja sestra od strica i njen muž?
- Oni su izuzetak, a ne pravilo.
Na terenu je neko dao gol, ali njegove misli su bile drugde.
- A ako uzmemo pilule?
- Njihovo dejstvo je kratko. Uostalom, oni testiraju krv na endorfinske agente.
- A šta ako...
Nije bio siguran da li da verbalizuje tu suludu misao.
- Šta ako, šta?
Posmatrala ga je kao kobac. Često ga je tako posmatrala, naročito kad nije znala da on taj njen pogled vidi, na primer u odsjaju velikog televizora.
- Šta ako ih preduhitrimo?
- Moj kolega i njegova žena su pokušali da pobegnu, ali su ih uhvatili i kao izdajnike ih poslali u Rubikop.
Izdajnicima je u Rubikopu bilo najteže. Oni su u rudnik išli bez zaštitne opreme i propljuvali bi krv pre svih ostalih.
- Ne da bežimo nego da skinemo maske.
- Niko ne skida masku ako ne mora. Znaš koliko je to opasno. Moglo bi se desiti da nas privedu odmah. Ne marim da kopam rubine pre nego što budem morala.
Ali on je uhvatio svoju kožu ispod brade, povukao je na gore i skinuo lice. Ispod njega se ukazalo njegovo pravo lice koje je po fizionomiji bilo isto, ali su oči bile nekako mračnije i čak preteće.
- Prezirem te, rekao je.
- Stavi masku, opasno je to što radiš. Bal je za mesec dana i ako već možemo da odložimo Rubikop za tih mesec dana, zašto bismo sad skidali maske?
- Zato što mi neće gradske vlasti ni bilo ko drugi odredjivati šta da radim.
- Stavi masku, kad ti kažem.
- Čak ni ti.
- Stavi masku, ne želim da gledam tvoje pravo lice.
- Odvratna si.
- Lupetaš gluposti. Ako nas čuju, odvešće nas odmah na ispitivanje.
- Skini lice.
- Neću.
- Skini lice!
Da je mogao, povukao bi joj masku on sam, ali lice je mogla da skine samo osoba kojoj je pripadalo.
Uhvatio ju je grubo za ruku, ali ona se otrgla i onda su se jurili oko stola. I bili su toliko zaneseni - on mržnjom, ona panikom - da nisu primetili da fudbalski sudija u klasičnoj, crnoj opremi, stoji i posmatra ih iako oko njega utakmica i dalje traje. Na momenat su mu oči zasijale tamno crvenom bojom, a onda su naoružani specijalci probili vrata. Samo nekoliko sekundi kasnije su bračni drugovi koji su bez maski bili neprijatelji, ležali na stomacima na podu i rukama vezanim plastičnim vrpcama na ledjima. I tako su se njih dvoje, iscrpljeni od dugogodišnjeg braka i jurnjave oko stola, prvi put posle mnogo godina pogledali u oči. I setili su se livade po kojoj su zaljubljeni trčali, i obližnje reke, a onda i vodopada ispod kojeg su se ljubili. I osetili su tu ljubavnu sreću za koju su bili mislili da je zauvek nestala. I prvi put posle mnogo godina su se razumeli. On bez maske, a ona sa maskom koja se sad stapala sa njenim pravim licem. Stapanje lica je bilo toliko retko da je spadalo u fenomen prosvetljenja koji su razni šarlatani, takozvani učitelji života, pokušavali da nauče lakoverne sledbenike, bez milosti im usput prazneći džepove. Gledala ga je očima deteta, čistim i iskrenim, i on je znao da mogu da prodju test.
Odveli su ih u gradsku upravu i čuli su njih dvoje kako ih specijalci i birokratski moljci medju sobom nazivaju izdajnicima iako je njena stopljena maska izazivala i divljenje i nevericu.
- Misli na leptire, i na visoku travu po kojoj smo se valjali i ljubili, i danju gledali u plavo nebo i orlove, a noću tražili sazveždja.
- Hoću, rekao je on i um mu je zaista bio ispunjen tom lepotom. Bio je srećan shvativši da i bez maske može da kontroliše svoje misli. I verovao je u pobedu.
Skinuli su im plastične lisice i poveli u ispitivaonicu. Bile su to male sobe tamno sivih zidova i bez prozora. Hladno veštačko svetlo je dopiralo sa poda i pretvaralo lica u osenčene karikature. Fiksirana na zid koji je gledao na vrata bila je elektronska fotelja sa kacigom koja je podsecala na frizerske haube. Bio je to poligraf sreće koji je sve gradjane nezadovoljne svojim životom slao na Rubikop da ne bi postali pretnja društvenom miru.
Zastali su njih dvoje na pragu pre nego što će ući svako u svoju ispitivaonicu i pogledali se još jednom. Ona je bila srećna i pomislio je on kako je ta unutrašnja radost vratila lepotu i mekoću pogleda na njeno lice. I on je prvi put posle mnogo godina bio srećan jer je znao da će uspeti. Bili su spremni da prodju test koji je toliko njihovih prijatelja poslao na tu omraženu crvenu planetu da do smrti kopaju u rudniku.
Mahnula mu je i zakoračila u sivu sobu, kad je on rekao
- Je l' se sećaš kad nam je dete bilo malo i imali smo dadilju?
Klimnula je glavom i čekala da nastavi.
- Vidiš, jeb'o sam je svaki dan.
Specijalac ga je pesnicom udario u potiljak jer su vulgarne reči bile zakonom zabranjene, i on se zateturao, ali je ostao na nogama. Video je kako se njeno lice izobličilo od besa i nekako pozelenelo iako je nosila masku i znao je da je uspeo. Specijalci su ih gurnuli svakog u svoju ispitivaonicu i za njima zatvorili vrata.
Sedeo je na svom rotirajućem tronu i na ekranu koji je pokrivao tri zida gledao finale fudbalskog kupa. Bila je to ludnica na terenu i pošto je specijalno za tu priliku zamenio stare ekrane novim, trodimenzionalnim, osećao je kao da je i sam na terenu i deo momčadi. Oko njega su bile prazne flaše piva, vode, mleka i razne ambalaže koja je ukazivala da stan nije čišćen već dugo vremena. Sudopera je bila puna sudova, a trpezarijski sto prekriven iskorišćenim papirnatim tanjirima i kartonima iz restorana brze hrane. Uživao je u tom lomu koji je smatrao oličenjem svoje slobode, i u igri koja se odvijala na zidovima. Okretao se na fotelji prateći loptu. U odsjaju njegovih očiju videla se žena kako pijukom razbija rubinsku stenu. Zadovoljno je sklopio oči. Njegov tim je dao gol.
Saturday, October 12, 2019
MLEČNI PUT
Monday, September 9, 2019
Gest
Sunday, September 1, 2019
Joj, te čizmice
Photographed by: York Museums Trust Staff |
Dean Martin i Jerry Lewis. Kad si peti razred, to su najbolji filmovi. Igrao je samo jedan dan taj 'Holivud ili propast', što znači da je bila sreda jer filmovi sredom svrate na dva-tri sata i odu dalje. Tako je to bilo u našem bioskopu. Ne znam ko mi je tačno bio zabranio da idem na predstavu u 17 sati. Mislim da je bila matematika i ne bi me čudilo, ali možda je to bila i biologija ili čak srpski. Ali ja sam odradila što je trebalo i tačno u 5 do 7 je stara kapija zaškripala za mnom.
Bilo je to nekako pred Novu godinu. Ne sećam se tačno koju, ali znam da je bila dobra. I nije bilo snega sto je za našu geografiju bilo neuobičajeno, mada je neki Kamenko pretio da se sprema. Bila je velika sijalica sa tanjirastim zaglavljem na banderi koja je leti divno mirisala na razgaljeni bitumen i tu sam prošla i medju poslednjima ušla u hol radujući se skorom vidjenju sa omiljenim junacima. Zid izmedju dvoje tapaciranih vrata bioskopske sale je krasilo jedno veliko umetničko staklo. Nekako pola skulptura, pola slika, ogromno cudovište za koje ni dan danas ne znam šta je tačno predstavljalo, ali koje je mene podsećalo na neku staklenu aždaju koja bljuje dvodimenzionalnu vatru. I puno je ljudi došlo da gleda taj Jerry Lewisov film. Ustvari, dece uopšte nije ni bilo što je bilo čudno, mada je ta druga predstava u 19h uglavnom bila rezervisana za starije gledaoce koji nisu nešto marili za dečji entuzijazam i čak povremene aplauze kad pobedi dobro. I poznavala sam većinu ljudi u tom predvorju omiljene sale i čudili su se oni što sam ja kročila u njihov termin, i čudila se ja što oni vole Jerry Lewisa toliko i dovoljno da se po suvom, ali ipak prodirnom minusu prošetaju do bioskopa. I onda je film počeo. Bio je bazen, kao neke terme, i vila. I praćakali su se tu muškarci i žene goli i skoro goli i cela ta slika je značajno odudarala od uobičajenog tehnikolora i veselog raspoloženja čuvenog Martin-Lewis dvojca. I prolazili su minuti, nizali se kadrovi, a oni se nisu pojavljivali. I onda sam počela da sumnjam da su njihovih 35 mm možda već bili spakovani gore kod čika Miće u kabini. I onda se na velikom platnu pojavio jedan plavušan malo nestabilnog pogleda za koga tada nisam znala da se zove Malcolm McDowell. Vrlo brzo posle toga sam već bila sigurna da se u narednih sat i po, to jest tri, neće pojaviti ni Jerry Lewis, ni Dean Martin ni bilo ko podoban za publiku do 12 godina. Bio je to čas istorije bahanalija Rimskog carstva koji je Tinto Brass ispričao na način koji se pamti iako izaziva vrtoglavicu. Kaligula znači 'mala čizma' i moje male čizme su se, naravno kad se istoimeni film završio, koliko neprimetno je bilo moguće iskrale iz bioskopa i otrčale kući. Kakav je bio film, mislim da je neko pitao. Onako, nije bio loš. Ma svi ti njihovi filmovi su isti. Jesu, jesu, laku noć. Hoćeš da jedeš nešto pred spavanje. Neću, hvala...ovo je više za cigaretu.
I da...'Holivud ili propast' je igrao sutradan i na izlasku iz bioskopa je padao sneg.
Sunday, August 25, 2019
Slatki snovi
https://www.instagram.com/sue_stylestuff/ Photo: Sue Timson |
Kad sam bila sasvim mala, moja Nana nije imala veš-mašinu. Ali sećam se njene posteljine - bela kao sneg, uštirkana kruta kao papir i sveža, pa kad dotakne kožu sve te prodju neki rajski žmarci. I tako ona založi vatru u dvorištu ispod male kućice, kojoj je taj pleonazam bio ime, i na vatru stavi jedan veliki pocinkovani lonac sa širokim drškama sa strane i u njega belu posteljinu i onaj prašak iz pamučne vrećice - Ava ili Henko - i kuva taj veš, celo dvorište miriše. Kuva ga i krčka u tom loncu ne znam koliko dugo, ali u mom dečjem vremenu jako dugo, pomislio bi čovek da svi imamo kugu. I trajao je taj pocinkovani lonac mnogo duže nego moja Nana, iako je izvisio na račun neke cure iz Gorenja. I vidjala sam ga posle po dvorištu kako po raznim ćoškovima traži neku svrhu, ali nikad više nije bio onaj isti. Jednog dana je i on nestao.
I neki put tako stavim vodu i malo praška u šerpu i pustim da provri. I taj se miris lepog dvorišta moje Nane ponovo razleti oko mene i vrati me na momenat na stazu od kaldrme ispod trešnje dok se na žicama podignutim i poduprtim dugačkom drvenom motkom na v, suše čaršavi i vijore kao bele zastave koje se predaju čistoći. A majke mi nismo bili kužni.
Tuesday, August 20, 2019
Te neke sitnice
Veliki gradovi imaju svašta za decu. Imaju prodavnice koje rade po celu noć ako se nekom prijede čokolada. Imaju časove nemačkog i kineskog. I velika klizališta, i sa krovom i pod vedrim nebom. I časove baleta i velike fontane. I puno bioskopa koji prikazuju razne i najnovije filmove. Imaju velika pozorišta i vaterpolo treninge. I mačevanje. Neki imaju i veliku reku, pa onda i veslače sa kormilarom ili bez. I časove violine. I muzeje sa slikama za koje je decu baš briga iako im roditelji objašnjavaju da su važne i skupe. Veliki gradovi imaju i široke bulevare. I aerodrome. I puno prodavnica u kojima svašta može da se kupi. Samo jednu stvar ti veliki gradovi nemaju, dok se mali njome diče i koja na šta-je-bolje-vagi nekako uravnoteži tasove. Ta jedna stvar velika i teška kao svi baleti, nilski konji u zoološkom vrtu i časovi španskog i harfe je sloboda. Sloboda da se bude mali, ali da se izadje bez roditelja. Da druženje u parku, na obližnjoj livadi ili poprečnoj uličici ne organizuju mama i tata nego deca. Da se igra fudbal dok mrak sasvim ne proguta loptu. Da se bude lopov ili žaca. Da se ako kasniš trči u školu jer neće valjda kolima da se ide i mama i tata da voze. Da se na brdu založi vatra i da se zna koja je pečurka dobra, a koja zla. Da se u baricama pored reke hvataju punoglavci. Da se beži kad u travi nešto šušne jer je možda zmija. Da se subotom ujutru spava i posle devet sati jer cela ekipa ionako spava, a igra počinje tek kad se svi skupe. Da se sanka dok se rukavice ne zalede i da se onda posle večere koja se od gladi sama jede, rumenih obraza sanja o velikom gradu gde ima toliko puno stvari da se radi. A roditelji uglavnom misle da je za decu bolje u tom velikom gradu gde ima toliko puno stvari da se radi...jer roditelji uglavnom zaborave šta je bilo važno kad su bili deca.
Wednesday, August 14, 2019
Jedno majsko poslepodne
Početak maja je, ne znam tačno koji dan. Sve je već zeleno. Ustvari, svežina lišća vuče na teget. Pola Pionir čokolade sa lešnicima je oko 250 kalorija. Treba to sagoreti. Hodam brzo. Leva, desna, leva, desna. Skoro pa na parove razbroj s' sama sa sobom. Patike mekane. Teget sa belom štraftom. Just do it. Mada ne znam taj slogan. I trenerka teget. Sa lastihom oko članaka. Koraci osvajaju izbledeli asfalt. Paradajz je ostao u vodi. I možda trešnje. Jagode su otišle u djubre. A svet možda u pičku materinu. Oblačno je, možda će kiša. Nadam se da neće. Bolje da se vratim. Auto prodje i nestane iza krivine. Beli, čini mi se Fiat. Vokmen mi je ostao kući. Nema baterije. Koraci se nižu i već su to kilometri. Uz muziku se lakše hoda. Koliko li je to kalorija sad? A tako su lepo mirisale jagode. Niko ne priča mnogo. Auto što je pre nekoliko minuta prošao je parkiran pored puta. Tačno ispred mostića. Levo se skreće za Grabovnicu. On je naslonjen na ogradu mosta i puši. Ne usporavam, poznajem ga. Kod nas se svi poznaju. Pita da me poveze. Ne treba. Hvala, ali ne treba. Koliko je njemu godina...trideset, trideset pet? Ja imam ni šesnaest i svako preko dvadeset mi je star. Tako je to sa šesnaest. Uglavnom. Oblaci su se snizili. Prete. Ne treba, hvala, to je meni rekreacija. I onda brzim korakom nazad. Nije vreme za poigravanje sa oblacima. Pranje ruku, umivanje, tuširanje. Voda je važna. Spira. Ništa od mekanog voća. Maline i kupine uzalud zriju. Možda je kraj sveta. Možda nije. Oblaci su se smilovali i kiša nije pala. Vibrafon otkucava sekunde pre Dnevnika. Satelit poručuje da je onaj veliki oblak koga niko nije hteo, otišao na zapad. Nama je laknulo, njima nije. Negde u Britaniji je pala ta kiša. Gora od one Preverove iz Barbare. Pre nekoliko dana je Černobilj postao svetski poznat. Neslavno slavan. Izvaditi paradajz iz vode. Ma, neka ga, nek' stoji.
Thursday, May 30, 2019
Volim te, grešiš, ne može, bravo...iliti jesti zdravo
Uvek kad je nešto lepo kaže se tako hrana za dušu. Istina, duša voli lepe stvari, ali to ne znači da nikad nije pojela govno. I to je onda hrana. I takva hrana neki put ima oblik neizgovorenih reči. Mislim na one konfliktne, čak ružne - ne vulgarne, već direktne i tematski neprijatne. I tako neizgovorene one dobiju neku lažnu mučeničku crtu i mnogi smatraju da je bolje ostaviti ih da čamuju u tišini, da ostanu misli, verbalni fetusi nikad rodjeni. I na to se često gleda kao na plemenito delo tj. nedelo jer ništa nije ni zdelano. I kaže se tako, ma bolje što nisi rekao, ma neka, i ako, i pusti. A treba ih pustiti, ali na onaj drugi način, pravi. Naročito te ružne jer one su olovne. Kad lepe stvari ostanu neizgovorene, a momenat, ili nažalost čak i životna prilika, se izmaknu, za njih se tako pogleda u nebo i pomisli se 'ih, da sam bar to rekao' i te lepe i nekad pokajničke misli se vinu u nebo lagano kao baloni punjeni helijumom i odu da traže dušu kojoj su namenjene. Ružne misli to ne mogu jer je za njih nebo previsoko. One vuku na zemlju, olovne i otrovne i kao kamen se smeste u grudima, u onom organu koga nema u knjigama anatomije, a ljudi ga obično zovu duša. I zato je bolje reći te misli koje sede na klupama u duši i čekaju, lepe ili ružne, reći ih pre nego im vreme zalupi vrata jer, u suštini, lakše je drugom oprostiti rečeno nego sebi prećutano.